РТВ Теорија и пракса

druga sredstva nego pozorište. Sve što u pozorištu može ostati nečujno, jer je vidljivo, sve što se u teatarskom žargonu naziva „radnja”, svi pokreti lica, sve promene položaja ili mesta radio-slušalac mora čuti. Da na Romea munjevitom brzinom deluje snažni otrov, to se preko radija ne vidi; zato mi i tu nešto nedostaje, nešto što je, možda obrađivač i reditelj morao da doda; nešto što bi, ma koliko diskretno, moglo biti primetno za mene, slušaoca, nešto što Šekspir nije predvideo, jer mu, za scenu, nije bilo potrebno. Potreban je nekakav naročiti „zvučni efekt”. A lcakvi su, večinom, ti efekti kod nas! Na primer, ti koraci, ta vrata! U našim radio-dramama kao da se čuju uvek isti koraci, istog lica, u istim cipelama, po podu istog studija. Ponekad se ne može reći ni da li se približuju ili udaljuju, ni da li su teški koraci krupnog čoveka koga more brige ili lako skakutanje vesele devojčice, da li je pod tim nogama asfalt, šljunak, parket.. Zatvaranje vrata se ne može razlikovati od otvaranja ili od pada kakvog teškog predmeta, to je često jedan te isti tresak, bez obzira kakva su vrata i ko ih zatvara, i u kakvom raspoloženju, da K zato što posle svađe odlazi besan, ili se iskrada na petama da ne bi probudio bolesnika koji tek što je zaspao. Katakd je takvim efektima izvođenje do te mere pretrpano da to postaje zamorno (na primer kloparanje, mnogo puta ponovljeno, uvek istog fijakera po uvek istoj kaldrmi). Međutim, efekatod tih „efekata” je utoKko veći ukoKko je njih manje i ukoKko su opravdaniji i određeniji. Osetljivi mikrofon može da uhvati vrlo tenane nijanse (kohko je.grubija sredstva pozorište primorano da upotrebljava!) i radio-drama treba da se time u punoj meri koristi. Tako su „aparte” - koji u pozorištu obično deluju neuverljivo i nereaKstičM, jer i najudaljeniji gledalac treba da čuje ono što ne čuje partner u neposrednoj bKzini govornikovoj - preko radija potpuno prirodni: pokretni i osetljivi mikrofon (a slušaiac je uvek sa mikrofonom, pomera se s njim istom magičnom brzinom i lakočom) primaknuo se sasvim bKzu i hvate ono što je izgovoreno samo za sebe, ni za koga drugog. Naši pozorišni glumci su, međutim, naviknuti da „aparte” govore za gledaoca na galeriji. ZVUČNI EFEKTI Zvučni efekti (kao i propratna muzika) mogu imati dramaturšku funkciju, to jest mogu biti sastavni deo dramskog zbivanja; a mogu i samo doprinositi strvaranju atmosfere. No i

98