РТВ Теорија и пракса

u jednom i u drugom slučaju moraju biti opravdani. Faust se, razmišljajući, u svom početnom monologu, o smislu života i iveta, sav usredsredio na svoj unutarnji nemir i svoje unutarnje nezadovoljstvo; a ja več u uvodu i kroz celi monolog čujem oluju - uvek istu, u najrazličitijim komadima slušanu oluju, sa praskanjem gromova, pljuskom i vetrom! Ta spoljna buka, najpre, odvrača moju pažnju od bure uskovitlanih misli; zatim, ona mi otežava da čujem Faustov tihi razgovor sa sarmm sobom; i, najzad, ona je u protivrečnosti sa tekstom koji Faust govori („O da ti, puni mesečev sjaju, poslednji put gledaš moje patnje!”). Slušalac dakle čuje - ukoliko ga u tome ne ometaju strahovito nevreme, hujanje vetra, krici ptica - da se Faust obrača punom mesecu usred provale oblaka i grmljavine, i kako da ga ne zbuni taj ne samo grom nego i pljusak iz vedra neba! Kako da ga ne zbuni kad Faust malo zatim, pred pojavu Duha, konstatuje da se - tek sada! - nad njim „vije oblak” koji mu sakriva „sjajni mesec”. Zbunjuje me još jedna protivrečnost: po glasu sudeći, Faust je još sasvim mlad čovek; zašto se onda podmlađuje? Znam, odgovoriće mi se: Faust je starac i on ne podmlađuje svoj glas, nego ono ostalo. Ali to ostalo na radiju ne primećujem, a glas glumčev glas na radiju je sasvim poseban problem i njegova uloga je tu sasvim drukčija nego na sceni. Na sceni je glas jedno od njegovih sredstava za izražavanje, i za karakterizaciju, i za raspoznavanje, za razlikovanje njegovog lika od ostalih; na radiju glas je sve, jedino sredstvo. U pozorištu glumac se služi mimikom, pokretima, svim elementima vizuelne glume; maska i kostim, koji su u vlasti izvođača te se mogu po volji i prema potrebi menjati i doterivati, razlikuju ga od drugih likova, „predočavaju” njegove godine, njegov društveni položaj, njegove sklonosti, njegov karakter, možda i njegov poziv. Na radiju sve to moraju kazivati čujne osobine govornog organa glumčevog, osobine koje je teško menjati a da glas pri tom ništa ne izgubi od svoje prirodnosti i izražajnosti. Tu će mlad glumac mnogo teže igrati starca (i obrnuto) nego u pozorištu, gde mu stoje na raspolaganju tolika druga sredstva za „prerušavanje”. Radio-Faust sa miadičkim glasom je mlad Faust, bez obzira na to šta tekst kazuje, bez obzira i na stvarne godine glumčeve, i nikakvim činima ni vradžbinama takav se Faust ne može podmladiti. Zato ni u ovom izvođenju njegovo podmlađivanje nije uspelo. Mladi glumac govorio je monoiog starca Fausta, zacelo zato da bi svi tanani intonacioni prelivi mogli doči do izraza, svojim običnim glasom, potpuno istim kao i docnije kad

99