РТВ Теорија и пракса

se, pomoču čarolija Mefistovih i Vestičinih, „pretvorio u mladića”. U pozorištu te čarolije deluju na spoljni lik, na vidljivu pojavu, pa se Veštici i Mefistu (i glumcu i reditelju) može oprostiti ako neki detalj, kao što je glas, ostane nepromenjen Ali ja, radio-slušalac, ne vidim nikakvu promenu na Faustovoj pojavi, ne vidim kako se njegov pogureni stav ispravio, kako su njegovi umorni pokreti postali živahni, njegova seda brada crna. Jedino što meni može dočarati njegov preobražaj jeste baš ta promena glasa, iz staračkog u mladićki - ali tako da to i pre i posle preobražaja ostane glas istog lica, glas Faustov. RADIO-GLUMA Jedna od teškoća radio-glume je u tome da glumac sačuva svu izražajnost radio-drame, a da njen slušalac ipak ne bude nijednog trenutka u. nemogućnosti da taj glas identifikuje, da nijednog trenutka ne pomisli da sada govori neko drugo, poznato ili nepoznato lice. Jer glas čovekov se deformiše i teško poznaje kada se pribhži granicama svoga obima, a još više ga deformiše aparatura. Pozorišni giedalac zna, jer vidi, koje je to lice odjednom počelo da vrišti; radio-slušalac je tu često u nedoumici. Zato se glumac na radiju mora mnogo opreznije služiti raznim registrima svoga glasa, mora se čuvati naglih prelaza iz visine u dubinu (i obrnuto), mora, po pravilu, smanjiti iskoristljivi dijapazon i dinamiku da bi lik, glasovno, bio jasniji i određeniji. Cankareva drama, izvedena uglavnom sa istim glumačkim snagama kao i u pozorištu, uz to skraćena i uprošćena, preko radija je ostavila utisak zbrke; pre svega, mislim, baš zato što je zadržana ista podela uloga kao u pozorišnom prikazu. Specifičnosti radio-dramskog izvođenja nameću i podelu uloga po sasvim drugim načelima. Ništa ne smeta ako u pozorištu dva glumca, koji se inače razlikuju po stasu, po licu, po celoj svojoj pojavi, imaju vrlo slične glasove; za radio-dramu je to prepreka zbog koje se često mora odustati od kombinacije koja bi inače, po svim ostalim kvalitetima dotičnih glumaca, bila idealna. Ništa gore nego ako se pri slušanju radio-drame ne mogu razaznati likovi, ne može pogoditi ko pita a ko odgovara, ko kome govori a ko koga sluša. A kako lako dolazi do togai Dovoljno je da jedan od dva glumca sa sličnom bojom glasa malo povisi ili pojača, drugi malo spusti ili smanji ton. Da bi se takva pometnja izbegla, pre svega broj važnijih lica u jednoj radio-drami ne treba, po mišljenju stručnjaka, da pređe

100