РТВ Теорија и пракса

nizova, nije ravnopravan element sistema, kao što se to događa u pozorišnom sistemu znakova. Ali, njegova delimična značenja priključuju se glavnom, pojačavajuči ga i obogaćujuči ga. Zvučnim slojem se potvrđuje jezički sloj. Lingvistička dominanta i umerena semantičnost akustičkog zvuka (zbog njegove otežane prepoznatljivosti) predstavljaju garanciju spojivosti značenjskog konteksta koja bi bila nedostižna pri izjednačenoj ulozi oba faktora. Ipak, to ne označava podređenu ulogu akustike u građenju estetskog značenja radio-poruke. lako informacija dominira u lingvističkom poretku, ipak akustički zvuk znatno ograničava značenjsku svevlast reči uzimajuči u posedovanje celu oblast zvučne sfere stvarnosti, stvarajuči njenu materijalnu i primetljivu sliku, bogateči delo značenjima nedostupnim za verbalno formulisanje, postajuči višekratno citat iz realne stvarnosti u estetskom tkivu dela. Avizuelna čujna reč, več delimično opredmećena Ijudskim glasom i preko njega delimično otelovljena, zahvaljujući akustici pojačava svoju materijalnost i konkretnost, istovremeno gubeči mnogo od svoje opštosti i apstraktnosti. Tako, dakle, akustici duguje nove kvalitete i veći stepen naturalizacije, što u konsekvenciji pojačava njenu različitost od pisane reči. Akustički znak služi verbalnom znaku kao uvođenje, pratnja, cezura. Stvara kontekst za verbalna značenja, modifikujuči njihov volumen, bogateći ih daljim, marginalnim i okazionalnim značenjima. Znaci oba sistema - verbalno-zvučnog i averbalnog funkcionišu u okviru nove strukture i istovremeno zadržavaju ipak semantičku samostalnost u stepenu koji dozvoljava da se stvaraju redundantni nizovi koji služe relativnoj značenjskoj stabilnosti tečnog radio-znaka i čistoči informadja koje on nosi. Redundancija igra naročito važnu ulogu u radio-poruci: mnoštvo označenih koje odgovara istom „značenom” stvara izvesnu „debljinu” znaka, koja na terenu drugih umetnosti ponekad biva suvišna, dekorativni višak, a ovde, u potoku bežečih auditivnih znakova i bežečih značenja predstavlja osnovu čitljivostd sistema u teškom čujnom prijemu. Specifičnu vrstu averbalnog znaka predstavlja muzički znak. U zajedničkom sistemu taj znak je situiran sa akustičkim i fono-gestikulacionim znakom. U slučaju instrumentalne muzike (takođe i elektronske) on se odlikuje krajnjom kulturom i višeznačnošću što ga razlikuje od krajnje prirodnosti i doslovnosti onih drugih. Ograničena značenjska autonomija čini ga komponentom značenjske strukture svih znakovnih sistema radio-dela. Muzički znak uvire u verbalni sistem

131