РТВ Теорија и пракса

Uneskovom savjetovanju o emitiranju sa svriiom odgoja i razvoja u Aziji (Bankok, 1966): )r Ako se želi da socijalni i ekonomsM planovi razvoja u mnogim zemljama Azije urode plodom, mora se imati na umu i značajan doprinos emisionih sredstava, kako radija tako i televizije. Njih treba übrojiti u osnovna „nacionalna blaga” zemlje kao što su luke, putevi i centrale, jer osiguranje investicionih sredsteva nije bilo predviđeno samo za neposredne i lako uočljive rezultate, nego se s pravom vjerovalo da će potpomoći dugoročnom porastu nacionanog dohotka. Što se tiče ulaganja u obrazovanje, od emisionih sredstava se očekuje da vremenom donesu plodove u obliku obavještenih, motiviranih, obučenih Ijudi, tako da bi na bilo više produktivne radne snage u urbanim i seoskim područjima. Pojam „društvenih dobara” ne znači nikakav poseban oblik posjedovanja ili kontrole, kao što to može biti slučaj s ostalim dobrima društva koja mogu biti eksploatirana javno ili pod privatnim okriljem ili mogu postati predmetom mješovitih aranžmana. 2. Jedna od implikacija navedenog pojma je da je služenje raznovrsnim potrebama seoskog stenovništva (kolektivnim ili pojeđinačnim) važan kriterij kod korištenja raznih sređstava komuniciranja. Na žaiost to često nije slučaj. S obzirom da u seoskim područjima protok komunikacija nailazi na daleko veće prepreke negoli u mnogo gulće naseljenim dijelovima zemlje, to su napori, neophodni da bi se omogučila komunikacijska jednakost, uglavnom daleko veći u seoskim negoli u gradskim područjima (po kvadratnom Mlometru ili čak po pojedincu). 3. Jedan od najboljih primjera ove nejednakosti je neravnoteža infrastrukture urbanih i seosMh pođručja. Da bi se ova nejednakost dovela u ravnotežu neophođna su veća javna investiranja koja se mogu odnositi na mrežu za emitiranje (zemaljsku ili satelitsku, prijevoz kazališnih trupa, lokalnog osoblja, ili štamparsMh publikacija). 4. Značajna je suradnja razvojnih incijativa i komuniciranja. U suvremenom društvu velike praznine dijele pojedinsčne discipline od administrativnih struktura. Koordinirano planiranje i akcija zahtijeva direktive s najvišeg nivoa, ali to najčešće nlje dovoljno da bi osiguraio blisku suradnju na rarini proizvodnje i terenske primjene. Ostaje stalno pitanje kako da se integrira komuniciranje u razvojne napore i obratno.

86