РТВ Теорија и пракса

informisanju i umetničkom doživljavanju (naročito dramskog stvaralaštva i muzike) kakav je đotad mogao postojati samo u bajkama, snovima i maštanju, Nije ii susret sa takvim pronalaskom i radoznalo uživanje u prvom upoznavanju njegovih osobina i mogučnosti bacalo u zasenak repertoar i vrednost emitovanog sadržaja? Nema sumnje da je ta novost medija zaista mogla da skrene pažnju sa raznih slabosti u programu, pa i onih u vezi sa humorom i satirom, ali se te slabosti i njihovi pravi uzroci ne mogu ipak njome ni opravdavati ni objasniti. Naročito kad je prošao prvi talas upoznavanja s radiom i kad se publika s više kritičnosti okretala samoj sadržini emisija. Da je pravo objašnjenje na drugoj strani svedoče sačuvani tadašnji dopisi siušalaca, javne kritike i rezultati anketa radio-stanice i časopisa „Radio Beograd” Njih zaista nema mnogo, ali im je zato jednodušno prvi ili jedan od prvih zahteva: dajte nam dobrog i aktuelnog humora i satire! U prograrau ih je bilo premalo ili nimalo. U „Spomenici” koju je objavila 1939, povodom desetogodišnjice rada radio-stanice, Uprava Radio Beograda ovako opravdava nepovoljno stanje: „Uprava je uvek imala nameru da proširi humorističke priredbe na svom programu, ali je nailazila na mnoge teškoče zbog oskudice u dobrim autorima i izvođačima”. Eh, ti autori i izvođači ... kao da su se negde krili, јег kako inače objasniti da se ođjednom pojave toliki vrsni i zreli autori i izvođači 1936, prve godine sa pravom humoristično-satiričnom emisijom? Ipak ne treba sumnjati u dobre namere Uprave radija, jer tih prvih godina, do 1935, sa humorom i satirom je svuda loše stajalo. To je bilo vreme kad se popularna bulevarska i putujuća pozorišta, koja su negovala i aktuelne kabaretske programe, gase jedno za drugim. Brana Cvetković, koji je svojim „Orfeumom” i kasnije „Braninim pozorištem” obeležio prve decenije ovoga veka i čije su se satirične žaoke, epigrami, peckavi „raporti” i duhovite parodije prepričavali ili pevušili po

108