РТВ Теорија и пракса

da se rečima iskažu”. Naiazimo se u toplom, u pomrčini smo, u zagrljaju udobne fotelje. Maštajuči, oslobođeni sami sebe, malo pospani, prodiremo u ogroman i misteriozan prostor nesvesnog. Da bi objasnio isti fenomen Makluan (MacLuhan) govori o „Narkhose”. Zarobljenici mita o Narcisu gledali bismo se začuđeni našim „dvojnikom”. Uostalom, ovo mrtvilo koje nas ostavlja nedodirljivim, nemoćnim, neodgovornim u našoj poziciji „gledaoca” postaje takođe naš sistem odbrane; postaje vitalno pitanje umrtvljavanja centralnog nervnog sistema koje se produžava prekomernom ekstenzijom sredstava masovnih komunikacija. FUNKCIJA FELJTONA U svim vremenima kultura je crpla svoj uspeh iz izvora nezadovoljstva društva: u proizvodima kulture traži se ono što se ne nalazi u realnosti. Na ivici sna i mašte, život se iznenada čini lepim... Sve se dešava kao da je društvo dramatizovalo izvesne uloge u cilju stvaranja ili konsolidovanja koherentnijeg društva nego što je postoječe. Odatle dolaze dva moguća stava u odnosu na spektakl: potvrditi „društveni status” zahvaljujući upotrebi stereotipova, hvaleči postoječe „vrednosti” koje susrećemo svuda oko nas, ili „pravi” spektakl smatrati za catharsis - odnosno čistilište koje odmah odvaja predstavnike zla iz društvenog života u cilju stvaranja prave slike svojih želja i strasti. 4 Ali shvatimo dobro da catharsis stvara sliku koja ne odgovara uvek vrednostima ni društveno prihvačenim normama. Naprotiv. „Čistilište” postoji u želji za unutrašnjim oslobađanjem ili u smislu integracije u sasvim jasno određenu grupu. Da li televizijski feljtoni treba da budu „istiniti”, oslobađajuči spektakli? Feljtoni, onakvi kakve je francuska TV publika videla, retko izlaze iz psihološke, moralne, društvene, sličnosti, olakšavajuči na taj način identifikaciju. Čovek se projektuje u sebi sličnom.

4 Jean Duvignaud, Spectacle et societe, ed. Gouthier - mćdiation.

98