РТВ Теорија и пракса

kršenje je uzrok neprilagođavanja i konflikta. Društvo uglavnom teži da ponovo potvrdi svoje dominantne vrednosti i predstavlja ih kao da one „prirodno” dolaze od uspostavljanih situacija, tako da njihovo kršenje vodi takođe „prirodno” ka nesreči. U tim vrednostima porodica zauzima najvažnije mesto. Što se tiče pojma „sreće”, on je uglavnom iznad pojma „bogatstva” - mada je jedan često uslov za drugi. Gledalac je tako doveden u situaciju da prihvati postojanje jednog stereotipnog sistema društvenih vrednosti - ideje da „dobro trijumfuje nad zlom”, na primer - opravdavajuči društvena pravila koja važe i odgovaraju na očekivanja društva. Dobro trijumfuje, Ijubav je kraljica i tako se ponovo ravnoteža uspostavlja. Grešnici su kažnjeni i gledaoci mogu radosni da se vrate svojim svakodnevnim dužnostima. Fenomen komunikacije proizlazi ovde iz momentalne identifikacije sa stvarnošču. TV novela emituje ono što gledalac očekuje da ona saopšti. Opšti uspeh tog oblika masovnog komuniciranja lako se objašnjava: efekat poruke deluje posredstvom podataka sa kojima se gledalac odmah identifikuje i koji imaju snagu svake prefabrikovane slike. Zato je pojam kreativnosti ovde vrlo relativan. Autor TV novele ovde brine ne samo o zapletu, već i o njenom vizuelnom i auditivnom sadržaju. On piše dijalog i daje uputstva o vizuelnoj kompoziciji, dekoru i kretanju glumaca. On je u direktnom kontaktu sa publikom, jer je televizijski feljton sredstvo komuniciranja i može, zbog te činjenice, da trpi stalne modifikacije. Da bi odredio psihološki razvoj svojih ličnosti, autor radi u saradnji sa rediteljem koji, uvek vrlo zauzet snimanjem pet ili šest poglavlja koje treba da preda svake sedmice (u stvari, on ih snima u bloku, a ne jedan po jedan), teži da postane običan tehničar, i čak, u izvesnim slučajevima, član ekipe kao i ostali. Vidimo, dakle, da se TV novela javlja kao tekst koji je razvijen u govor, tj. kao jedna organizovana celina materijalnih oblika (slike u pokretu, muzika itd ). Tekst ima dva aspekta: storiju i audiovizuelni jezik. Storija, to

119