РТВ Теорија и пракса

On može izmeniti samu ideju komada, na nov način tumačiti pojedine likove. Na primer, u Šekspirovo vreme, prilikom tumačenja lika Šajloka iz Mletačkog trgovca Šajlok je predstavljan kao komična ličnost. Danas se to ne činLHamlet može biti čovek od akcije ili smušenjak, Reditelj pred sobom treba da ima jasan cilj koji želi da postigne i mora da bude übeđen u opravdanost svog tumačenja, Naglašenim vizuelnim sredstvima ili scenom koja daje ključno objašnjenje predstave reditelj iskazuje osnovnu misao komada. Na primer, reditelj može krivulju u obliku slova S, koja je u XVIII veku predstavljala dominantni dekorativni oblik, da primeni prilikom rada na predstavi na kostim, dekor, pa čak na pokret i gest glumaca. Osnovnu ideju Generalnog inspektora Majerhold je, na primer, iskazao kroz ključnu scenu špijuna. U jednoj sceni pozornica je u potpunosti okružena vratima iza kojih su stajali pojedini likovi prisluškujuči razgovor koji se vodio na pozornici. lo

10 Ako se ovaj tekst shvati kao rediteljski praktikumnije naodmet napomenuti da bi čak i čuvena Majerholdova scena danas b.ila primljena kao rediteljska naivai Ukus i poetika savremenog gledališta su drugačiji, podložni su promenama, pa se i sredstva režije menjaju iz dana u dan. Ne postoji, dakle, rediteljski rečnik uputan za sva vremena, kao što ne postoji takav rečnik za pesnike, slikare i druge stvaraoce. Reditelj je u slučaju Majerholda bio stvaralac, autor onoliko koliko je Gogolj autor Generalnog inspektora. Pitanje rediteljskog autorstva, međutim, veomaje složeno i još uvek otvoreno. Sticajem okolnosti reditelj filma, pa čak i snimatelj priznati su kao autori, dok je reditelj u pozorištu kao i reditelj na radiju još uvek diskriminisan, Za sada, postavimo pitanje ovako: da li su svi reditelji filma autori i da li su svi reditelji u pozorištu i radiju samo „reproduktivci”? Naravno, pravno-formalne vizure ovog problema ostavljamo na stranu.

„Ključna”, „objašnjavajuća” scena teško da ima svoj ekvivalent na ekranu, Ono što je na pozornici često „moguče” na ekranu bi bilo krajnje neumesno. Pozorište je steklo pravo da u ime isticanja osnovne ideje, na primer, u jednom prizoru izide iz dotadašnjeg rediteljskog načina kazivanja - da napusti stil, pa čak I žanr što bi u slučaju TV drame bilo apsurdno i nerazumljivo. Usuđujem se dauopštim razliku između pozorišne umetnosti i umetnosti ekrana: ma koliko pozorišna predstava bila „realistična” ona nekako uvek ostaje izvan realizma dok ekran kao da nikad ne kida svoju „realističku vezu”.

189