РТВ Теорија и пракса

Uloga feljtona i njegovog mesta u celokupnom programu navodi na zaključak da neposredna blizina feljtona i televizijskog dnevnika nije slučajna. Prema izjavama nekih realizatora ne bi trebalo da bude razlike u tonu, pa prema tome ni u percepciji, između sveta feljtona i realnog života televizijskih vesti. Feljton, koji se nalazi u programskoj shemi ispred dnevnika, treba da igra ulogu „lokomotive” za ostali deo večemjeg programa. On otvara apetit stvarajuči nam optimalne uslove za nastavak programa. Da li je preterano ako se kaže da feljton igra donekle ulogu Pavlovljevog refleksa? Za televizijskog gledaoca koji je neprestano bombardovan slikama, realnost se stalno meša sa fikcijom. Kakav je stvarni značaj mitraljeskih rafala koji se čuju za vreme televizijskog dnevnika? Da li njih televizijski gledaoci percepiraju na različit način od onih koje će čuti u večernjem feljtonu? ŠTA ŽELI PUBLIKA Na osnovu anketa i istraživanja, gledaoci traže „realistički feljton sa radnjom iz svakodnevnog života. Tačnije, oni žele „priče koje bi mogle da se dogode - ali osobama koje imaju sasvim različit život” od njihovog. Čudno, uspeh zavisi od ovog dvojstva: traži se izuzetna situacija, ali u kojoj publika može da se prepozna. Ne traži se bajka već „stvarno realistička priča” sa logičnim tokom radnje, ali sa, ipak, malo ulepšanim i romantizovanim zapletom. Gospođica iz Avinjona primer je moderne bajke koja hvali sreću „daleko od metroa, prepunih autobusa, malih i velikih nesreća”. Publika ceni ne sasvim jasan odraz svog ličnog optimistički viđenog života - sve treba dobro da se svrši: „Potrebna je mala sličnost sa istinom”, „Ova je priča mogla da se dogodi u svim sredinama” (iz pisama gledalaca). U ovom svetlu, feljtoni koje publika voli shvaćeni su kao realne priče. Zahvaljujuči feljtonu publika može da mašta da će napustiti realnost. Neprepoznatljivost,

88