РТВ Теорија и пракса

muziku koja im je posebno bliska), a zbog te sraslosti sa ostalim masmedijskim fenomenima razumljivo je da ova produkcija često stoji izvan granica umetničkog profesionalizma ili pak zahteva drugačiju definiciju tog profesionalizma. Mada proređeni, neki od njih i obeshrabreni, većinom ostavljeni bez tehničkih pogodnosti rada, umetnici koji su izneli istorijsku etapu videa ipak nastavljaju rad i koriste pozive na festivale i skupove da bi izveli nove trake, kao što su to uradili N. Paripovič (Work Lokarno, 1982), R Damnjan (Metafizički Duchamp - Mrtva priroda), N. i S. Dragan (Veliko finale, Blodnik - Rover) i jedan od autora iz „druge generacije” Čedomir Vasič (Predragi, predraga....), nastale na „Video C.D. ’B3” u Ljubljani. U načinu na koji se koriste osobinama medija, ovi autori ostaju i nadalje „tvorci ideja” snimljenih na video-trakama, kao što su bili i u sedamdesetim godinama, ali karakter njihovih ideja vremenom se menja, poprima sve izrazitije narativne i metaforične sadržaje, što i inače postaje svojstveno umetničkoj klimi na početku osamdesetih godina. Prelaz iz sedamdesetih u osamdesete godine Sanja Ivekovič i Dalibor Martinis ne samo da su lako izdržali nego su našli i načina da u izmenjenoj atmosferi svoj rad veoma razviju, bilo da je reč o njihovim pojedinačnim (Uvjetovani pokreti Sanje Iveković, odnosno Image is Virus Martinisa), bilo pak o zajedničkim trakama (No end, Сћапоуи, nastale 1983). Na razvijenu medijsku kulturu koju su od ranije posedovali, ovi su autori nastavljali simboličke sadržaje prepličuči u njima svoja subjektivna raspoloženja sa kritičkim odnosom prema stanju egzistencije u savremenoj civilizaciji. Iveković i Martinis su jugoslovenski autori s danas največom međunarodnom afirmacijom, pozivani na mnoge festivale i sasvim uključeni u profesionaine obaveze i kriterije u svetu video-umetnosti. Njihov odnos prema videu sadrži dvojaku konotaciju: s jedne strane, oni su snažno privučeni osobinama ovog medija, veruju u punu fascinaciju elektronske slike, no s druge strane, svesni su njenih naličja, njene trošnosti i prolaznosti, kao i njene agresivnosti na gledaoca i stoga u svoje radove upliću crtu ironije i provokacije. Govoreći o svom

165