РТВ Теорија и пракса

б. Gledaoci uopšte, primenjujuči svoja opšta merila vrednovanja, koriste, spontane ili ne, različite operacije za utvrđivanje elemenata i njihovih odnosa koje ta merila podrazumevaju. Ove su operacije „vrednosno neutralne”, jer samom primenom - drugo je pitanje da li su potpune i sl. - bitno ne utiču na samo suđenje. Neki „mehanizmi”, pod prividnim oblikom ovakvih operacija, ipak su određivali ocene emisija, ali su ih članovi žirija stalno premeštali na ravan merila ocenjivanja, zbog nepouzdanosti njihovog „legitimiteta”. Stoga ih nazivamo pseudomerilima. Jedno od njih je upravo pomenuta navika, proistekla iz ranijeg programskog iskustva i određena prihvačenim obrascima poimanja televizije. Drugo pseudomerilo, takođe primenjeno pred neizvesnošču identifikacije kvaliteta kao imanentnog i apstraktnog svojstva, čini poređenje u dva osnovna vida: kao upoređivanje unutar svekolikog programskog iskustva i između emisija na samoj smotri. Dok je prvo bliže stvarnoj operaciji vrednovanja, ali se zasniva na iskustvu rukovođenom selekcijom i naklonostima, pa i otkazuje pred novim, ovo drugo, istovremeno i programski ograničeno i sadržinski široko, dozvoljava pristrasnosti vlastitog kulturnog okružja kao zamenu za objektivno merilo. Na relaciji inovacija - standardizacija več je uočeno delovanje obrasca neposrednog prepoznavanja kao oslonca za suđenje, ali se kao „mehanizam” ispoljava u pripisivanju vrednosti - te ga smatramo pseudomerilom - samom ovom činu kao uslovu komunikacije. Najzad, prihvatanje da postoje legitimne razlike u ukusima i oblicima kulturnog života stvara kod članova žirija privid potrebe za potpunijim programskim iskustvom i kulturnim vidokrugom, kao zahtevom „uspešnog” i objektivnog ocenjivanja. Tako se lični odnos pomera prema ulozi predstavništva šire skupine, pa se sopstveni stav koriguje projekcijom mišljenja drugih, ne samo iz sopstvene grupe nego i okoline. Posledica je izbegavanje krajnjih, posebno negativnih sudova.

48