РТВ Теорија и пракса

obrađuje ih prema svome znanju i sposobnostima, kritizira i valorizira, a ne samo da bude od drugih informiran bez svoga vlastitog aktivnog sudjelovanja u informacijskom procesiranju. Zato se može reći da o stupnju aktiviranja građana ovisi i stupanj razvoja cijeloga sistema javnog komuniciranja, a posredno i stupanj razvoja samoupravnih društvenih odnosa u cjelini. Nakon ovih nužnih napomena i razgraničenja etatističkog i samoupravnog modela javnog komuniciranja možerno prići detaljnijoj analizi Zakona o osnovama sistema javnog informiranja (1985). Kao što se vidi iz samoga naslova kao i dosljedne primjene sintagme „javno informiranje“, ovaj Zakon nije uspio nadmašiti stari koncept i otvoriti prostor za samoupravno strukturiranje sistema javnog komuniciranja. To mu je osnovna, konceptualna, strateška mana koju će trebati što prije amandmanima izmijeniti, jer upotreba takve sintagme je, kao što smo pokazaii, contradictio in adjeclo i samoupravljanju i samoupravnoj transformaciji sistema javnog komuniciranja. Zbog toga smo i u naslovu ovoga komentara morali ovaj Zakon kvalificirati kao kompromisan, kao nešto što stidljivo najavljuje novi samoupravni sistem, ali još uvijek u okvirima i konceptima komunikologije posrednoga komuniciranja kao informiranja. Međutim, ovaj Zakon i sa tim ograničenjima uspijeva da iskaže i novu jezgru samoupravnog javnog komuniciranja u pojedinim svojim odredbama. Tako se u članu 4 eksplicite kaže da „radni Ijudi i građani ostvaruju društvenu kontrolu sistema javnog informiranja, u skladu sa zakonom, u skupštini društveno-političke zajednice". To je izrazita novost u odnosu na ranije zakone o javnom informiranju. Još se eksplicitnije u Zakonu formuhra subjekatska pozicija građana i radnih Ijudi u čl. 6 gdje se doslovno kaže da su „subjekti javnog informiranja radni Ijudi i građani". Na žalost, ta se odredba u kasnijim članovima koji reguliraju konkretna prava subjekata gubi i sve više prelazi u tzv. posredničke oblike, tako da od

121