РТВ Теорија и пракса

protivrečnost između različitih sektora društva bukvalno odigrava, glumi ne toliko unutar doslovne sadržine poruka koliko u načinu njihovog prikazivanja. Logika usmenog Kako su, dakle, protivrečnosti društva kao celine prikazane u teievizijskom mediju? Početni odgovor na ovo pitanje možemo potražiti vrativši se emisiji Vesti u deset. U njoj, naime, dolazi do izražaja ona osobina televizijskog govora koju smo nazvali „logikom usmenog". Puno značenje tog pojma postaće očiglednije u ovom poglavlju, ali je odmah već jasno da se njime ukazuje na činjenicu da se do televizijskog značenja dolazi sredstvima govornog jezika stopljenim s vizuelnim predstavama, a ne posredstvom struktura formalne logike. To znači da prividne nedoslednosti ili logički propusti nisu nužno nedostaci televizijskog govora. Njima se mora prići kao pojavnim oblicima logike drugačije vrste: kao delu procesa čiji je cilj da stvori zadovoljavajuće i primenljivo značenje procesa koji nam nudi već uveliko poznate mitove, s namerom da nas übedi kako ti mitovi odgovaraju svom kontekstu. U Vestima u deset, recimo, izveštač sa lica mesta, koristeći sopstvenu logiku usmenog, dovodi u središnji kulturni položaj trupe engleskog vazduhoplovstva, čija je akcija, u stvari, bila potencijalno negativnog karaktera. Istim sredstvima (iako nikad izričito), nagoveštava da je u datoj situaciji irski narod na pogresnoj strani. Sto se žarište više pomera k engleskim vojnicima, to Irci sve manje liče na Ijude iz našeg susedstva, jer se iz njihovih redova regrutuju neprijatelji engleskih momaka. Izveštač čitav proces vodi čvrsto se držeći stanovišta engleske vojske. U pomoć mu pritiče još jedan reporter koji preuzima ulogu u građenju negativnog identiteta Iraca. On izveštava o potrazi za počiniocima masakra u kome je übijeno deset protestanata (upravo je taj pokolj poslužio vladi kao neposredan povod da uputi jedinice vazduhoplovnih snaga u Irsku). Reporter ne čini ni najmanji pokušaj da iznese sve međusobno suprotstavljene sudove o Severnoj Irskoj, već ih,

167