РТВ Теорија и пракса

radikalnije no balet koji je već po suštini sopstvene vizuelno-muzičke ekspresije i dinamike bliži TV mediju i to naročito ukoliko jednu zvučnu dimenziju baleta čini pevana (npr. već pomenuta Pulčinela) ili govorena, recitovana (npr. Orikova Fedra ) reč. Ali već iz ove poslednje primedbe uviđamo da je za televiziju isto toliko bitan efekat ljudskog glasa, pesme i govora, koliko i plastika, pokret, gestika i mimika čovekovog tela i lica. Međutim, ništa manje neophodan okvir ovim elementima nisu i svet (pa ma koliko svedena njegova slika bila) i stvarnost u kojima oni mogu egzistirati, kao i akcije, delanje, događanje, dakle povest, priča (ma koliko fragmentarna) koja ih uopšte čini egzistentnim za nas i za sebe same, Muzika, kao neizbežno tajanstvo svakog trajanja i njegova nevidljiva gravitaciona sila - sama izvire iz ove strukture. Dakle, prisustvo tzv, velikih muzičko-scenskih, vokalno-instrumentalnih formi na televiziji ne samo da je opravdano, već je neophodno kao što je to bilo i u svim dosadašnjim epohama čoveka i njegovog odnosa prema stvarnosti izraženog kroz razne rituale, mitsko-muzičke strukture. Zato je upravo opera (koja je u vremenu kada je svetovnost već duboko prodrla i u nekada ekskluzivno crkvene rituale - rekvijem, misu, oratorijum - problematizujući i najzad relativizujući njihovu prvobitnu namenu pa zatim i mogućnost i potrebu daljeg opstanka - preuzela, u jednom sve svetovnijem, relativističkom svetu, mitsku ulogu duhovne muzike) od svojih početaka gargantuanski stvaralački potez - i u umetnosti po zamahu i po dometu, jedino je ona adekvatna stvaranju sveobuhvatnih i savršenih tzv, velikih sistema u filozofiji. Ali kao i pomenuti „veliki filozofski sistemi” i opera, najčešće več u sopstvenom vremenu, pokazuje naprsline u svojoj glomaznoj strukturi koja bi jednom zauvek htela da odredi i postavi graničnike onom što je, na nesreću, u večitom, nezaustavljenom pokretu I baš u ovom vremenu koje je dijalektika pogodila u mozak kao ultimatno, zaslepljujuće otkrovenje, u vremenu koje se dijalektičnom (hiperstazirajući ga u isključivo relativističko) u potpunosti prepustilo na milost i nemilost gubeći tako skoro svaku mogučnost oslonca i korespondencije sa svojim svetom, stvarnošču pa i

98