РТВ Теорија и пракса

sopstvenim bičem, razumljivo je što je opera, kao forma, pretrpela i najžešću kritiku od svog postanka: opera je „apsurdna u svetu prekinutih komunikacija” - sumirače tu kritiku N. Gligo (rijeme glazbe, Zagreb, 1977, str. 29) Ali kako i sam smisao sve čovekove spoznaje pa, dakako, i umetnosti leži u otkrivanju i poučavanju o „osloncu i korespondencijama” sa svojim svetom i bićem - dakle, uspostavljanju („prekinutih”) komunikacija - tako i postojanje opere nije apsurdno zato što su u svetu prekinute komunikacije. Pravi apsurd opere je u tome što se ona mora uvek iznova stvarati i postojati naročito u svetu prekinutih komunikacija kao svesno (manje ili više) neuspeo pokušaj komuniciranja, dakle, kao znak opomene da se te pokidane komunikacija kad-tad nužno moraju uspostaviti (ukoliko uopšte postoji slaganje da naš svet treba da nastavi da postoji). Pa ako hočemo da budemo dosledno „egzistencijalistični” zaključičemo da upravo u toj hrabrosti spoznatog apsurda, jednog svesno nesavršenog, gotovo od početka do kraja „defektnog” pokušaja trajanja, leži i prava identifikacija između egzistencije čoveka i njegove ореге, tj, tek je tu početak pravog napora za prevazilaženje apsurda. U našem slučaju to bi podrazumevalo ozbiljan kreativni zahtev u strukturi takvog „naprslog džina” (opere), gotovo hiruški precizno odvajanje prihvatljivog od neprihvatljivog sa stanovišta jedne trenutno opravdane poetike, pri čemu nipošto ne treba hiperstazirati ulogu televizije, več nači njenu pravu meru i funkciju u domenu jedne zaista savremene duhovne situacije. Pa ukoliko teatar, koji je uostalom oduvek bio po meri opere kao celine (i vice versa) ne želi ništa bitno da promeni u struktun opere kao forme - a teatar to i ne može, jer bi u suprotnom i sam morao nestati kao aparat - televizija je ta koja treba da na sebe preuzme ulogu „babice” za porođaj onog, i u novom vremenu istinitog i za novo vreme zaista poetički relevantnog i potrebnog

23 U vremenu bez mogućnosti ikakvog celovitog sistema opera se javlja kao jedna do apsurda rascepljena egzistencija: ona se mora stvarati jer se za sistemom oseća očajmćka potreba i kod publike i kod stvaralaca, dok, s druge strane, njena celina (sistem) deluje nestvarno, gotovo avetinjski u stvarnosti koja celinu ne poznaje.

99