РТВ Теорија и пракса

„konkurencije” tradicionalnog i modernog obličja „istog” operskog dela trebalo više reći onda kada to zaista postane praksa. Nema nikakve sumnje da je baš muzika spasavala operu od sudbine „obične” drame. Mistifikacija sakrosanktnosti celine muzike u operi stvorena je i podržavana od strane ceha muzičkih i muzičko-scenskih teoretičara i izvođača, zbog uvek snažnog supamištva i neprijatnih sličnosti između drame i muzičke drame: poređenja su, znamo, naročito što se uverljivosti tiče, uvek završavala loše po operu, a to je rezultiralo i njenim estetički veoma nesigurnim statusom. Osim toga, nesporna je činjenica da je mali broj umetnika (a naročito dramskih, što znači i reditelja) osim muzičara koji imaju bar i slušalački prihvatljivo poznavanje muzike; to bitno stavlja u pitanje broj onih koji njome vladaju toliko dobro da bi se drznuli da u njoj bilo šta zaista stvaralački menjaju, prilagođavajuči je tako sopstvenom umetničkom konceptu opere koju treba teatarski da uobliče. Uostalom, slična surevnjivost u ovom vremenu strogo podeljenih stručnosti, pogađa i muzičare u obratnom slučaju. Filmska i televizijska vizuelizacija opere nasledile su ovakvo stanje. U ekranizacijama se pažljivo izbegava „iskrnavljenje” celine muzike - koju „nemamo prava da menjamo” (Balaž) - što nas opet suočava sa problemom transformacije (za ekranizaciju uglavnom vrlo nepodobnog) libreta u iole prihvatljiv scenario zbog čega čemo ipaß, konsekventno na kraju morati da kritikujemo operu na filmu ili televiziji kao nepodnošljivo artificijelnu”, dao „sudar dva sveta koban za oba” (Krakauer). Pravi problem, međutim, leži već u činjenici da mi muziku jednog Mocarta ne možemo ni čuti ni misliti onako kako su je čuli i mislili on i njegovi savremenici, a zabluda je i da je to mogućno sa nekakve apsolutne neutralne, metafizičke „ravni večnosti” koja nije nikada ni bila drugo do mesto presecanja čovekove stvarnosti različitih vremena i to uvek sa odlučujuče pozicije savremenog. Mi tu muziku možemo percepirati samo kao savremenici Kejdža, Ligetija, Mesijana, Ksenakisa, „kul” i ~hot” džeza, pop-muzike itd; baš kao što ni o drarnskom događanju Mocartove opere Don Đovani

101