РТВ Теорија и пракса

(libreto Da Ponte) ne možemo a da ne sudimo pre svega kao savremenici Kamija, Sartra, Beketa ili Joneska i poznavaoci Bajronove, Puškinove ili Šoove „varijacije” na temu Don Huana. To važi i za teatarsku stvarnost opere: mi je jedino možemo doživeti kao savremenici pa dakle i „vaspitanici” radija, filma i televizije 2 s. Od ovakvih premisa pošla su i dva velika filmska reditelja i napravila presedan ostvarivši zaista zadovoljavajuče ekranizaciie opere. - To su, naravno Bergman sa Čarobnom frulom i Louzi sa Don Đovanijem. U oba slučaja radi se o Mocartu i izuzetnim delima operske umetnosti - ali i onim gotovo savršenim remek-delima umetnosti uopšte. Ove ekranizacije (od kojih je Bergmanova naročito „televizična”) „balažovske” su u najboljem smislu reči: obe što je moguče više poštuju celinu muzičkog izvođenja i u dobroj meri poštuju pravilo da „snimljene operske predstave treba da budu raskošnije i grandioznije nego na najvećoj pozornici”. Visoko stilizovana teatarska stvarnost Čarobne frule postepeno isključuje prisustvo teatarske publike uvodeči zato filmsku publiku u opersku („zakulisnu”) stvarnost koja postaje tako i jedina istinska stvarnost filma, dok Don Huan, obrnuto, insistira na iluziji životne stvarnosti. Izuzetan uspeh ovh poduhvata duguje najviše gotovo beskrajnom kreativnom naporu i skoro nepresušnoj inventivnosti ovih izuzetnih filmskih autora - ali vizuelna, likovna bravuroznost i (рге svega u dramaturškoi detaljistici) nedograđenost priče 26 ovih

25 „Historizam koji odviše doslovno shvača autentično i zanemaruje ulogu konvencije zbog koje se smisao autentičnog može posve izmeniti, vodi nužno do krivotvorenja historije. Za diela prošlosti stječe se mnogo dublje razumijevanje ako se ono što je nekoć bilo živo i novovrsno prevede na jezik koji danas djeluje isto tako živo i novovrsno” - A. Hauser, Filozoji/a povijesti umjetnosti. Zagreb, str. 331.

26 Ponekad je ipak ovakvo „doterivanje” i „ulepšavanje” svake pa makar i najmanje nepodoDaosti u operama rezultiralo neskladom punoca „sveže” dodatog zbivanja; umesto da ispraznost starog sižea tako snabde samo novim smislom, upozoravalo je na potpuno nepoželjne tekstualne i muzičke banalnosti, nespretnosti ili naivnosti originalnog dela.

102