РТВ Теорија и пракса

Televizijska praksa nam postavlja pitanja nakoja nema odgovora, jednostavno zbogtoga što su neprecizno postavljena Ali, osmeh je samo jedan detalj u pejzažu Ijudskog lica na ekranu, koji neprestano teče i menja se. Izraz očiju (koketan, ispitivački, uzbuđen, prekoran, rasejan), usmeravanje pogleda (krišom, popreko, nepoverljivo, upomo), spuštene obrve (umor ili apatija?), oblik usana („ако želite da upoznate čovekovu dušu, posmatrajte njegove usne” - smatrao je Veresajev) - sve ovo svedoči o suptilnim kretanjima osećanja i misli. Savijanje vrata, treptanje trepavicama, neočekivano podizanje obrva ravnopravni su partneri i učesnici mimičke drame. Kakvim bi se rečima mogao opiati osmeh klovna u filmu I. Beljajeva Vreme mira („1946. godina”) - osmeh dokumentamog lika koji je slučajno otkrivenu isečku posleratne zaboravljene hronike? Trofejna usna harmonika, vesela maska i tužan izgled. - „Učinilo mi se dame posmatra s dragog kraja sveta, da želi da mi kaže nešto značajno a ne može” - kasnije se sećao režiser. Srednji plan čoveka sa usnom harmonikom bio je kopiran, uveličan i više puta ponavljan, postao je emodonalni lajtmotiv pripovedanja. U ovom tragičnom izgledu sve se spojilo - sećanje na tek minule patnje, strašna suša i prvi posleratni valcer koji igra žena sa ženom. AJi i odsustvo izraza može da postane sugestivno. Sećajući se konflikta sa školom iz koje je trebalo da ode, nastavnik biologije pokušava da shvati svoje promašaje (film režisera S. Zelikina flarma/ev i dmgi). Razgovorse vodi pod otvorenim nebom, na obali jezera. Okolo bezbroj komaraca. Sleću na vrat, na obraze. Ali nastavnikovo lice je nepokrelno, napregnuto. Nijedan mišić neće zadrhtati kao reagovanje na njihovo razdražujuće prisustvo. Harmajev se isuviše povukao u sebe. Krupni plan otkriva otvorenu nadmenost na licu sportiste učenika desetog razreda u filmu režisera E. Smele Taj uzrast. Deset minuta posle zvona on ulazi u razred kao i obično samozaljubljen, navikao na opšte divljenje i zaustavljen pitanjem: - „Zašto ste seli ne zamolivši za dozvolu?’ (scenarist je zamolio nastavnicu da postavi to pitanje) - zaustavlja se pored vrata. U tom trenuktu na njegovom licu se vidi bumi unutrašnji monolog - nedoumica, neodlučnost, senkagneva (zbog pokvarenog rituala), pa čak i negodovanje koje još nije uspeo da sakrije ispod maske snishodljive zbunjenosti. To je prava ekspozicija karaktera.

118