РТВ Теорија и пракса

muzici on bi samo doprineo daljem pasivizovanju i onesposobljavanju slušaoca oduzimajuči mu - praznom i nepotrebnom slikom muzičara mogučnost apstrahovanja okolnosti izvođenja i potpune čuino-misaone koncentracije na čisto muzički sled tonova i zvukova, i sprečavajući njegov napor da učestvuje u „živom” ritualu koncerta (makoliko taj ritual bio več muzejsM) B ne doprinoseči pri tom ni na kakav način razvoju kreativnosti ш kod siušalaca ni kod TV stvaralaca, uz stalnu opasnošt od dosade koju ova vrsta emisija izaziva i kod najzainteresvanijih, nesumnjivo baš zbog svoje protivnosti prirodi televizije. Informativan prilaz televizije ozbiljnoj muzici osuđen je na prilično skučenu i sasvim šablonizovanu prezentaciju Sem toga, upravo u momentu kada nam je TV kamera pokaz.ala svoje (a ne našei udubljivanje u kantilenu violine, u pasaž Umenih duvača itd. mi smo u stanju da posredno, naknadno procenimo našu sopstvenu grcšku kad smo hteli da muziku u svom doživljaju učinimo apsolutnom i otrgnemo je od čitavog ostalog sveta koji čini nas isto tako kao što mu/ici daje tačku oslonca da uopšte za nas i u nama postoji Direktno slušanje muzičkog dela od koncertnog siušaoca zahteva sve bogatstvo njegovog unutrašnjeg sveta (mikro-mitsku strukturu'i pri tom organi/ovanog i duhu i senzibilitetu jednog proteklog (čovekovog) doba

8 Savremena muzička kultura nasledila je prilično nekritički, sa muzičkim oblicima, i koncertne i teatarsae dvorane, pa i ustrojstvo muzičkog obrazovanja - prostore i uslove i/vođenja jedne minule, mrtve tradicije. Izvođačka praksa je tako moraia cehovski nametnuti - idealizovati muziku izvodljivu u ovim uslovima (otud barokna, klasicistička i romantičarska dela suvereno dominiraju repertoarima) i u dobroj meri prisiliti na stagnaciju i povo muzičko - koncertno, opersko i baletno stvaralaštvo, Istg. situacija, dakle, morala je pogoditi i savremenog slušaoca muzike i njegove potrebe, koje se kao i kompozitorove, danas više ne mogu pomiriti sa okolnostima rituala vez.anih za sasvim drugačije sisteme verovanja i vrednosti, za druge „poglede na svet”, Največi deo trenutne koncertne i teatarske muzičke prakse (gde, po vrlo raširenom slaganju „ništa ne može zameniti ,živo’ imu/ike pred živim (sic 1 ) Ijudima”) - pre je „mu/ejska” situacija -no „prirodno komuniciranje sa muzičkim delom”, kako to kaže Supičič (op cit.V

83