РТВ Теорија и пракса

animacije bavi se dakle samom akustičkom stvamošću muzike, tj. pretvaranjem toka zvukova ili tonova u grafički, vizuelni zapis istog toka što, bar za sada, izgleda kao savršen način podvlačenja samog muzičkog toka i upučivanja na njega, njegovog izvlačenja u „prvi plan” i to posredstvom oka, a da se pri tom dinamika vizuelnog potpuno poklapa sa dinamikom auditivnog. Ne treba, zatim, nikako zaboraviti da je ovakva vizuelizacija, iz još jednog razloga, posebno pogodna za televiziju; ona, naime, otkriva još jedan aspekt stvarnosti egzistencije muzičkog dela - sliku akustičkog sveta muzike, do sada u potpunosti nevidljivu za čoveka 2 ' . VIZUELIZACIJA MUZIČKO-SCENSKIH FORMI a) Balet i opera Potpuno drugačiji pristup i probleme TV vizuelizaciji nameću muzičko-scenske forme. Balet, koji smo nešto ranije pominjali, pretežno „dramski prikazuje ili priča neki sadržaj”, mada je nemali broj i takvih koji se „odvijaju bez scenske radnje, a cilj im je da stvore neku atmosferu, priopče neko psihičko stanje ili da budu čisti, u neku ruku, apstraktni plesni pokret, obično kao korelat muzici uz koju se izvode” (Muzička enciklopedija JLZ). Međutim i „poetska ideja i dramska radnja” baleta, kao i „boja i linija dekora i simbolika kostima” pažnju upučuju na ono najvažnije - univerzalnu organsku vezu između oblika Ijudskog tela, lepote i simbolike njegove gestike i muzike. Opera, opet, jeste najsloženiji moguć spoj dramske radnje i muzike u kome svi ostali elementi likovni, baletski, glumački, dramski, muzički - teže da podvuku suštinsku vezu između krajnjih polariteta Ijudske stvarnosti (od transcendentnog do imanentnog) kroz interakciju muzike (neiskazivanog) i reči, pokušavajuči tako da sažmu i zaokruže u jedan sveobuhvatan trenutak zatečenu čovekovu situaciju. I

21 Što partituru muzičkog dela čini tek uputstvom izvođaču za tvorenje muzičke egzistencije, dok je video-zapis izvodenja mikroskopski precizan „film” realnog zvučnog trajanja same muzike. u sopstvenom mikro - prostoru i vremenu.

95