РТВ Теорија и пракса

konstruiranih i nereguliranih sistema koji se uglavnom svode na diseminaciju bez povratne sprege i uspostavljanja barem relativne regulacije sa stajališta aksiologije socijalističkog društva i veće efikasnosti. Usko s tim problemom u vezi je i peto poglavlje gdje se analizira „čovjek kao primalac”, tj. proučava psihostruktura primalaca, njihova motivacija, fenomen agresivnosti, mogućnost selekcije primljenih informacija. Proučavajući masovne medije s aspekta primalaca, autori navode kako u polju personalne orijentacije ti mediji imaju višestruku i višeslojnu ulogu kao: proširivanje znanja i bolje shvaćanje samoga sebe; unapređivanje svoga statusa i društvene afirmacije; redukcija riapetosti i ostalih oblika alijenacije; ostvarivanje komunikacijske integracije u manjim i širim primarnim grupama; proširivanje prijateljskih kontakata, proširivanje društvenih spoznaja uopće, jače povezivanje s društvom, narodnom kulturom, širenje znanja i bolje shvaćanje drugih i izgrađivanje racionalnih satisfakcijskih modela za vlastitu regulaciju i autoregulaciju (str, 159). Kad je posebno riječ o čovjekovoj agresivnosti i utjecaju medija na suzbijanje odnosno jačanje agresivnosti, autori navode da je utjecaj masovnih medija u tom pogledu različit. Naime, jedni smatraju da se Ijudi i omladina preko emitirane agresije ne samo uče agresiji nego se čak obučavaju i u posebnim tehnikama izvođenja agresivnih radnji. Drugi, suprotno tome, drže da se gledanjem scena agresivnosti Ijudi rasterećuju (to je teorija katarze), dok treći smatraju da agresivni prizori na ekranima pobuđuju, ali će od psihostrukture i odgoja ovisiti u kojem će stupnju prikazana agresija u sredstvima masovnih medija djelovati u smislu oponašanja, rasterećenja ili obučavanja za ili protiv agresije. Zaključujući ovo poglavlje autori ističu da je „percepcija emitirane vijesti determinirana značenjskim kontekstom primalaca. Taj kontekst zato u maloj mjeri ovisi o intenciji aulora vijesti (ili agenciji), a u većoj mjeri ovisi o stupnju raspoloženja primalaca kao i organizaciji spoznajnih shema koje on pokreće u proces dekodiranja informacije” (str. 183-184). Budući da je uloga primalaca vrlo važna u konačnoj etapi svakog javnog komuniciranja, gdje se plasirana informacija transformira u nove oblike ponašanja, autori u šestom i posljednjem poglavlju ove knjige analiziraju proces uvjeravanja (persuazivnog komuniciranja) u kome se dijalektički nalaze u interakciji pošiljaoci i primaoci informacija. S tim u vezi se najprije analizira izvor informacije i pošiljac, zatim način kodiranja (stil i ostale

201