РТВ Теорија и пракса

osobine), pa kanal kojim se informacija dostavlja masovnom auditoriju, te karakteristike primaoca i procesa dekodiranja diseminiranih informacija i, konačno, efekti javnog komuniciranja. S komunikološke točke gledišta ovo je poglavlje sinteza cijele ove analize i najvredniji dio knjige. U njemu, naime, autori tretiraju problem vjerodostojnosti, istinitosti i objektivnosti informacija, јег je danas to jedan od najvećih i najtežih problema javnog komuniciranja, posebno kada se pređe s internog na sistem međunarodnog informiranja koje je opterećeno visokim stupnjem ideologizacije - sve do obmane. Autori se zato s pravom zalažu, i na prvo mjesto ističu, za realizaciju principa istinitosti izvora i informacija, jer je taj princip conditio sine qua поп svakog komuniciranja. Na drugom se mjestu naglašavaju tzv. publicistički principi (kao atraktivnost, zanimljivost, brzina, jasnoća itd.) o kojima također ovisi stupanj efikasnosti javnog komuniciranja o čemu treba posebno da vode računa novinari i urednici listova, redakcija i masovnih medija. Za razliku od diseminirajućeg shvaćanja informacijskog procesa autori se s pravom zalažu za persuazijsko shvaćanje javnog komuniciranja s bitovskim, mobitovskim i hubitovskim karakteristikama. Mobitovske, „emocionalne informacije su primjeri svake vrste, drastične slike i osnovni stereotipi koji snažno djeluju na primaoce”. Racionalna ili logička informacija je „stvarna informacija koja prikazuje uzročno-posljedične veze kao i veze koje su znanstveno zasnovane” (str. 198). Sva tri tipa informacija imaju, kako naglašavaju autori, uvjeravačke karakteristike, jer utječu na emocionalitet i stupanj interiorizacije - sve do stupnja ovlađavanja određenim sistemom ponašanja, što je i konačna svrha svakog persuazivnog komuniciranja. Na osnovi tih karakteristika autori smatraju da je potrebno napustiti staru shemu diseminirajućeg informiranja koje je jednosmjerno i sve više javno komuniciranje prakticirati kao dvosmjerni proces u kome se diskutira, daju razlozi za i protiv, navode pojačanja, objašnjava i tumači, jer samo takvo persuazivno komuniciranje ima izgleda da u sudionicima javnog komuniciranja stvori mentalne slike kao modele poželjnog racionalnog ponašanja u svim sferama rada, života i društvenih odnosa. Kako, međutim, i o izboru kanala posredovanja informacija umnogome ovisi komunikacijski uspjeh, autori problem kanala analiziraju sa softverskog i hardverskog stajališta, pa naglašavaju da pošiljalac kao i primalac moraju uvijek voditi računa da između sadržaja informacija i kanala bude strukturalna i funkcionalna usklađenost. Ukoliko ona ne postoji ili je

202