РТВ Теорија и пракса

mala, utoliko će izostati i željeni komunikacijski efekt. Slijedeći strukturalni moment komunikacijskog procesa je primalac sa svojom psihostrukturom koja također djeluje determinatorno na informaciju kao i njen efekt. Zato moderatori javnog komuniciranja moraju uzimati u obzir i te psihostrukturalne i funkcionalne osobine recipijenata ako žele da informacijski proces konačno postigne svoju svrhu u smislu oblikovanja poželjnog i racionalnog ponašanja radi uspostavljanja relativne regulacije u svim sferama rada, života i stvaralaštva Ijudi. Kako naglašavaju autori, „prva selekcija primalaca odvija se na nesvjesnom nivou, drugi nivo selekcije se odnosi na prihvaćanje tendencija impliciranih u informacijama, a treća selekcija se odnosi na pamćenje informacija (bolje se pamte one informacije koje su u skladu s uvjerenjima primalaca)” (str. 235). Kada je riječ o spoznavanju efekta komuniciranja, autori naglašavaju da se upravo na tome području razlikuje stari sistem informiranja od suvremenog sistema javnog komuniciranja. Naime, stari sistem je bio nereflektiran i sastojao se u diseminaciji informacije koje je odoka određivala neka elita (bilo politička, tehnomenadžerska ili znanstvena) bez poznavanja stvarnog učinka toga jednosmjernog sistema informiranja. Međutim, pojavom suvremenih elektroničkih medija omogućena je i dvosmjerna komunikacija koja daje uvid u efekte komuniciranja (povratna informacija). Komunikologija kao znanost, zapravo, tek tada i nastaje, јег je ona prvenstveno usmjerena na proučavanje efekta javnog komuniciranja i na osnovi toga mogućnosti uspostavljanja relativne (dok god ne bude moguća i apsolutna) regulacije komuniciranja. Međutim, autori u ovome poglavlju nisu prikazali i metodološki instrumentarij kojim se danas vrše takva povratna istraživanja, i to je nedostatak same knjige. Ako se ova knjiga i njeni nalazi promotre u cjelini, onda se može konstatirati da ona predstavlja vrijedan rad u kome se promišljaju znanstvene osnove sistema javnog komuniciranja i time razrađuje komunikologija kao znanost o toj praksi međusobne razmjene iskustava (pojedinačnih i grupnih), strukturiranja informacija, dekodiranja informacija, destruiranja informacija (kada one više ne odražavaju objektivnu stvarnost ili ne odgovaraju istinskim potrebama Ijudi) i reguliranja cijelog komunikacijskog procesa. U tom smislu je ona poticajna i za nas, jer se naši teoretičari i praktičari javnog komuniciranja mogu upoznati sa suvremenim stremljenjima i dostignućima teorije i prakse

203