РТВ Теорија и пракса

Koračamo ka glavi perona koji duboko zaranja u mrak i maglu. Kej koji se pružio ka okeanu, lokomotive kao pritajeni, u crno zavijeni brodovi, zvižduci nevidljivih skretničara, glasovi pridavljeni maglom. Beograd grad na vodi, na crnoj vodi. Kao da je izronio, čovek s fenjerom u dijaboličnoj fanoscenografiji ima nasmejan glas. Zvučno rasvetnjelje. SKRETNIČAR S NESMEJANIM GLASOM: Kvare se lokomotive... Eto, lokomotive ~se kvare". GLAS ŽENE SPIKERA; Ekspresni voz broj 252 za Beč preko Slavonskog Broda, Zagreba, Celja i Maribora stoji na osmom koloseku. Polazi u 20 časova i deset minuta, Nailazi voz za Veneciju. Čučimo kraj samih šina, na ivici smo keja. Kao da pecamo. Iz dubine, tamo gde je stanica, nailazi voz za Veneciju, voz 262, izbija iz zemlje, rije, mrvi kamen i metal, pišti, brekče, tutnji, škripi, cvili, hukće, zvekeče, zviždi. Zar to može ~da se kvari"? Zašto su bezimene crne nemani? Apolo, Džemini, Saljut, Vega jedan, Vega dva. Imena kosmičkih brodova pevaju, njihov zvuk je samo pojačano zviždanje. Kada bi se umnožilo zrikanje insekta, svejedno koliko puta, eto to je njihov zvuk kada se odlepljuju od zemlje. Šareni su i insektoliki. Veseli. Penju se u nebo kao anđeli. Lokomotive gmižu. Napuštamo crni gat, bežimo sa ivice grotla. Stižemo do izlaznog stepeništa. Kao da je neko, ovog trenutka, podigao nekakvu ogromnu ciglu: Ijudi se jedva kreću, kao da su još uvek prilepljeni za zemlju, iznenađeni vazduhom i škiljavim svetlom. Raspoznaje se prodavac kestenja i jedan pijanac. Preko puta je grad ali ništa odavde ne liči na grad sem nešto škripe jutarnjih tramvaja i automobila, PRODAVAC KESTENJA: Sto grama deset hiljada. Sto grama deset hiljada. PIJANAC: Išo sam, bog te jebo, u policiju! Za kartu? Gde je karta?! Gde je moja karta?! Ej, duguješ mi crvendaća!

153