РТВ Теорија и пракса

specifičnog, zasebnog načina stvaralaštva, sebisvojnog i autentičnog u odnosu na druga polja stvaralačkog izraza. Jer, 1. televizija nije film. Preuzimam ovu konstataciju koja je jedan naslov iz knjige Vladimira Petroviča Osma sila. Mada je dosta izričita, ova konstatacija se, naročito poslije prvih iskustava televizijskog stvaranja, mnogo više nego danas mogla čuti. To da televizija nije film proisteklo je iz negativnog odnosa prema počecima televizijskog izražaja. Naime, kako se svako (relativno) novo sredstvo kulture oslanjalo u načinu svoga izražaja na prethodno sredstvo kulture (film se u početku oslanjao na teatar), tako se i televizija u početku služila osobinama filmskog izražaja. Nemogučnost da se jedno novo sredstvo izgrađuje na principima drugih, „starih” sredstava, najprije je dokazivana na tehničkom planu (nemogučnost istovjetne brzine montaže kadrova na filmu i televiziji, vizuelni zamor televizijskog gledaoca usljed stalnog mijenjanja proporcije i dubine slike, neuspješnost televizijskih grupnih scena i trijumf u gro-planu, nesavršenost televizijske slike, itd., itd.). Potom su razlike između filma i televizije elaborirane u sociologiji, psihologiji i drugim znanostima: „Uloga televizijske slike - ako se izuzmu direktne reportaže - je manje da pokaže a više da sugerira, da pruži polazište i podsticaj imaginaciji gledaoca; sasvim je prirodno da se ona, u izvjesnoj meri, preobražava posredstvom reči i zvuka”; gro-plan je dobro prilagođen potrebama televizije zato što je on najčešče „gro-plan jedne ličnosti, on naglašava važnost Ijudskog elementa i tako se priključuje težnji ka bliskosti, intimizmu i kontaktu sa ličnostima, što smo prethodno odredili kao jednu od osnovnih odlika televizije”. 11 Pri gledanju filma u kino dvorani prisutan je stimulativni faktor kolektiva, odnosno

11 Etjen Fizelije, „Film suočen sa televizijom”, „Treći program RTB”, Beograd, leto 1978, str. 637-638.

78