РТВ Теорија и пракса

prisutnih u dvorani, čije če emocionalne reakcije uticati na jedinku, čak i ako su suprotne njenom rasuđivanju. Bioskopska publika je specifična dvosatna zajednica ličndsti, sa nekim specifičnim „pravilima ponašanja”. Televizijska publika, nasuprot, postaje sve više masa usamljenih (sa rastučom materijalnom moči največeg broja Ijudi stvoreni su uslovi za kupovinu jednog, a sve češče i dva televizijska aparata u jednoj porodici, te je televizijski aparat kao sredstvo okupljanja Ijudi, kako je to bilo u počecima našeg TV programa, izgubio svoju prvotnu odliku). „Pri gledanju filmova i emisija na televizijskom prijemniku izostaje emocionalno stimulativan faktor kolektiva”. 12 Da ne nabrajamo druge razlike, inače dobro razrađene u teorijama masovnih medija. Ako televizija nije film, onda ni igrani film ne možemo, prikazan na televizijskom ekranu, doživjeti kao igrani film, nego kao televizijski okvir i televizijsko gledanje na „bioskopski” film. Prenošenje jednog specifičnog izražaja na drugo izražajno sredstvo, ma koliko mu ovo bilo blisko, niti prvom obezbjeđuje umjetnički doživljaj, niti drugom daje mogučnosti da se ispolji kao osobeno sredstvo kulture. Igrani film na televiziji je „televizijsko ograničenje” tog filma, ali razloge svoga opstojanja može imati u informativnom, podsticajnom, vaspitnom, obrazovnom itd. efektu. Isto se odnosi i na vezu televizije s radiom, teatrom, štampom, koncertnom dvoranom, umjetničkim paviljonom, galerijom, raznim scenskim kulturnim manifestacijama, itd. Riječ, muzika, govor, razni zvučni efekti, nisu isto na radiju i televiziji. Kako bi rekao Kaznev, radio svoju poruku prenosi putem pojma (apstraktno), on je „zvučna podloga za bavljenje ostalim stvarima”, a televizija mobiliše konkretnim, posebno slikom koja se dublje od zvuka urezuje u pamčenje;

12 Dr Miroslav Vrabec i Dr Stjepko Težak, Uvodenje u umjetnosti filma i televizije, RU „Radivoj Ćirpanov”, Novi Sad, 1977, str. 23.

79