РТВ Теорија и пракса

razvija ih. Otuda vjerovatno i otpor nekih intelektualaca prerna pokušajima i realizacijama „kombinovanja svjetova pri kojern svaki od njih gubi” (kao i težnje drugih da im se pjesma „okreće” na gramofonskoj ploči i postane šlager miliona). Ne može se previdjeti da je ponekad taj otpor rezultat uškopljenosti individualno „skrojenog” sistema stavova i uvjerenja s pretenzijom njihovog življenja po svaku cijenu (što, opet, nije samo za konstataciju o nemoći bivanja u vremenu, nego i za pitanje o nesigurnosti društvenog kao konteksta fenomenu, te stoga jedinka koherentnost svog opstojanja jedino u sebi može tražiti, osamljujući se tako п mnoštvu). No, kako nas vrijeme uči, bez obzira na postoječe otpore, popularno zvana ekranizacija dobija sve više na zamahu, pogotovo u ovdašnjem vremenu koje, između ostalog, karakterišemo nedostatkom pisaca savremenika za moderna sredstva izražaja, ponekad stagnacijom duhovnog sveljudskih razmjera. I ne radi se samo o djelima manje poznatih pisaca: tog ojavljenja na nov način nisu pošteđena ni velika svjetska imena pera. Pri tome čini se prevagu imaju djela koja često nazivamo istorijskim, bez podrobnog sporazuma o tome šta mislimo pod istorijskim, mada se iz večine ojavljenja te vrste da izvuči zaključak da se radi o nečem, nekom događaju koji je dosta ranije ili u skoroj prošlosti bio („desilo se”), Isto tako, o odnosu romana i televizije poodavno su ustanovljena dva suprotstavljena gledišta: po jednom budučnost romana kao književnog djela je u njegovoj negaciji u „slikovitoj priči” koja če isKorijeniti slova na papiru; drugi su mišljenja da se prije svega „realistički, deskriptivni” romani mogu efektno preobraziti u televizijsku seriju. Bez ulaženja u dijalog sa oba stanovišta, koja u krajnjoj instanci nisu međusobno isključena, ono što će nas najbolje uputiti na dalja istraživanja jeste praksa, a ona dokazuje ili veliki interes za autentična književna djela prethodno televizijski realizvana, ili nemijenjanje interesa za djelom iz literature poslije njegove tzv. male ekranizacije.

82