РТВ Теорија и пракса

vremena kada je umjetnost tu, njom samom. Gledati je čak i kao isključivo sredstvo kulture, znači stvarati od nje represivno sredstvo žestokog uticaja. Društvo koje se razvija i na maksimi pretvaranja „ока u organ za Ijepotu oblika” (Marks) je ne može gledati samo takvom. Ako televiziju shvatimo kao masovni medij na duhovno najnižoj razini, sa njenom prvenstvenom ulogom da informiše, propagira, zabavi, bez apela na više djelatnosti duha, onda impliciramo htijenje da taj najviše u masi prihvačen medij postane najrigoroznije sredstvo totalitarizacije. Odreći televiziji mogučnost estetskog ispoljenja jeste istovremeno i odricanje mogučnosti da ona postane jedno od sredstava (veoma uticajno) humanizovanja uslova Ijudskog opstojanja, čovjeka samog. S druge strane, objektivizacija realnog uzrokovana naglim razvitkom nauke i tehnike sve če više uslovljavati potrebu čovjeka za umjetnošču - jer se jedino umjetnošću uspostavlja totalitet i integritet jedinke u neuhvatljivom objektivnom, Kada govorimo o mogućnostima estetskog ispoljenja televizije, onda, što je realno, govorimo iz konteksta prošlog i sadašnjeg vremena u kojima se umjetnosti pojavljuju takve kakve znamo i na osnovu kojih je izrasla estetika kao disciplina filosofije. Postojeći prigovori da se „kanonima” stare estetike, kanonima zasnovanim na određenim vrstama umjetnosti, hoče objasniti i „estetičko svojstvo” sasvim drugačijeg sredstva umjetnosti, dolaze u pitanje jedino u slučaju ako se složimo da je istina čovjeka uvijek bila predmetom umjetnosti, te više nije bitno o kakvim se umjetnostima, odnosno načinima materijalizacije tih istina radi. Drugačije, ako je istina predmet umjetnosti, onda i ti „tradicionalni kanoni tradicionalne estetike” i dalje ostaju životni, bez obzira da li se radi o „starim” ili „novim” umjetnostima. Međutim, ako istina prestaje biti predmetom umjetnosti i ako istina postaje umijećem „како da se nema stav” (Makluan), onda stvarno dolazi u pitanje

87