РТВ Теорија и пракса

promišljanje umjetničkog izražaja televizije sa stanovišta „stare” ali prisutne estetike. Vjerovati je da su upravo na osnovu toga i izražena đvovalentna suprotstavljena shvatanja o mogućnosti estetskog ispoljenja televizije. Za Arnhajma televizija je „običan tehnički instrument pogodan za prenošenje obaveštenja, koji ne nudi nikakva nova sredstva za umetničko tumačenje stvarnosti..., bez obzira na to što опа menja naš odnos prema stvarnosti ... oči i uši imaju sasvim različite zadatke i u skladu sa njima različito su građene: oko nas obaveštava o obliku, boji, spoljnim osobinama i kretanju predmeta u trodimenzionalnom prostoru, dok nam uvo otkriva vrlo malo o predmetima kao takvim, izveštava nas samo o nekim njihovim delatnostima, onima koje proizvode zvučne talase.” 13 Drugi, zagovornici „savremene estetike" primjenljive na savremena sredstva izražaja, u televiziji vide mogučnost posredovanja između stvarnosti i Ijudskog duha, posredovanja koje izrasta u opštu komunikaciju čovječanstva, „formalnu i sadržinsku novu zajednicu Ijudi”. Iduči dalje u razradi te posredničke uloge televizije, neki savremeni teoretičari misle da je, počevši od samog snimanja nekog događaja televizijskom kamerom pa do njegove rematerijalizacije na malom ekranu, več učinjeno odvajanje televizije od stvarnosti i transponovanje te stvarnosti u televizijskom prizoru. Iz činjenice što direktna televizija (in life) transponuje događaj koji se realno istovremeno događa kada i gleda, Bogomolov zaključuje da gledajući televizijski ekran mi u stvari pratimo i vrijeme: „Nova stepenica istinitosti, realnosti slike, postaje moguča upravo zbog ,trenutačne‘ komunikacije, zahvaljujući ulozi koju, u ovom slučaju, igra ,četvrta dimenzija' - vrijeme. Sadašnjim trenutkom mi smo sjedinjeni sa događanjem (reportaža o dočeku J. Gagarina), ili neponovljivim trenutkom, ,umjetničke interpretacije' (prenos nastupa Van

13 Ргеша: Vladimir Petrić, Osma sila, RTV Beograd, 1971, str. 69.

88