РТВ Теорија и пракса

instanci ona je vremenita (proizišla iz određenog doba - doba u kojem nastaje), ali je po svom odličju stvarnosti po sebi i nadvremena, odnosno svevremena (kako je inače moguče objasniti umjetničku aktuelnost svih „klasika” u književnosti, muzici, slikarstvu, itd.)Ali, samim tim što je „svoja stvarnost” izdvojena od stvarnosti sada, umjetnost je i negacija ove stvarnosti. To је kognitivni dio, ili samo jedna strana viđenja umjetničkog fenomena, koju Bogomolov dalje ne izvodr s obzirom da bi se neminovno susreo s pitanjem odnosa televizije i ideologije. Pitanje, naime, glasi - ako televizija kao umjetnički izraz treba samo da odrazi stvarnost danas, je li to odražavanje u funkciji afirmacije ili probiematizacije te iste „realne stvarnosti”. Izlaz za previđanje ovog pitanja Bogomolov vidi u tvrdnji da su na televiziji tvorac i njegova mašta u cjelini u vlasti materijala, što znači da samo televizijska kamera uzrokuje isključivo njenu upotrebu kao predmet odražavanja. To je samo svojevrsna interpretacija Makluanovog čuvenog slogana „medij je poruka” koja, slično ostalim „makluanizmima” previđa da umjetnikov način upotrebe materijala određuje ishodište, a ne obrnuto - da materijal sve uzrokuje. Na kraju, tek onda kada se budemo složili u teoretiziranju odgovor na naše pokušaje da jednom moči čemo razlučivati da li su „kanoni” tradicionalne estetike primjenljivi na televiziju, ili se s televizijom i drugim sredstvima masovne kulture rađaju nove umjetnosti koje iziskuju i novu estetiku. Za sada, još uvijek u tokovima tradicionalne estetike, možemo promišljati več ispoljene pokušaje i dalje mogučnosti „estetskog televizijskog dejstva”. Do sada smo takve pokušaje mogli naročito uočiti u televizijskim dramama, jer su one za takvo uočavanje bile najpodesnije zato što na sebi svojstven način spajaju literaturu i sliku - vrste umjetnosti koje su tradicionalnoj estetici dva značajna djelokruga interesovanja. Danas su, naime, još uvijek prisutnija poimanja televizijske drame kao filmovane pripovijetke

90