РТВ Теорија и пракса

Dobar stilist, kako nas uče Bifon i Mukaržovski, zna različitosti usmenog od pisanog govora, svestan je da i najbolja rešenja u jednom nisu (bez prilagođavanja) dobra u drugom. Naši novinari ne haju za tu notornu različitost. Do koje se mere kalupi pisanoga kazivanja mogu nametnuti i usmenom govoru zapaža se na ovim primerima iz novinarskog govora, koji (kako navodi Ivo Škarič, ami čujemo svakodnevno i dalje 3 ) usmeno kazuju da se neko upisuje u listu strelaca, da je neko u govoru nešto potcrtao ili zacrtao (hteo je reči - nagiasio), da je neki tim zabeležio pobedu. Tako nam brzopišuči i brzomisleči novinari naturaju rečenicu i reči svoje pisače mašine kao model usmenoga govorenja. Ali, vratimo se govoru, govorenju i glasu u govoru. Može se učiniti odviše banalno pitanje; čime mi sve govorimo? U dijaloškom komuniciranju čovek „govori” na tri kanala istovremeno; rečju, intonacijom i telomč On može, naravno, slati i primati poruke, tj. opštiti samo jednim od tih komunikativnih kanala (to če, istina, biti relativno nesavršene i nepotpune informacije), samo napisanim rečima, samo zvučnim znacima (zvižduci, zvučni znaci bez reči), samo telom (mimikom, gestom, pokretima). Pošto se poslednja dva (neverbalna) sredstva retko javljaju u samostalnoj funkciji, najčešče se udružuju verbalna i neverbalna sredstva opštenja, pa se tada postiže najpuniji komunikativni efekat. Ako ste, na primer, rešili da jednu poruku pošaljete pismom, zatim vam se učini da je brže kazati je telefonom, a onda se, ipak, odlučite da je neposredno, lično saopštite, razumećete zašto bi telefonom uspešnije bila preneta negoli pismom, a zbog čega, opet, ličnim kazivanjem efektnije i potpunije

3 Ivo Škarič, U potrazi za izgubljenim govoroni, Školska knjiga”, Zabreb, 1982, str. 215.

4 Valeri o govoru telom (i Ijudskim glasom) kaže: „Dugo je, dugo, Ijudski glas bio osnova knjizevnosti. Prisutnost glasa objašnjava prvobitnu književnost iz koje je klasična izvukla oblik i onaj čudesan temperament. Celo Ijudsko telo prisutno je u glasu, oslonac je, uslov za ravnotežu ideje „(Oeuvres , t. 2 Pleiade, str. 549. Citirano prema; Žerar Ženet: Figure, „Vuk Karadžić”, Beograd, 1985, str. 64)

66