РТВ Теорија и пракса

sredstvima. Moramo napomenuti da ovo u punoj meri važi jedino za statična vizuelna sredstva - fotografiju, crtež, sliku. Događaj snimljen kamerom se, međutim, odlikuje lineamošću kao i ispričani i, uostalom, stvami događaj, ali je u snimljenom događaju, bez digresija koje bi za to bile potrebne u njegovom prepričavanju, dostupno i sve ono što ga, bar fizički, okružuje. Ova istovremenost (simultanost), dakle, koja karakteriše svaki vizuelni prikaz, nudi mentalnoj obradi materijal neobeležen isprekidanošću i kategorijalnošću (dok je svaka verbalna oznaka, oznaka kategorije, svaka ikonička oznaka se, bar na denotativnom nivou, odnosi na neko pojedinačno* konkretno označeno). Hoće li ovakav, tipično ikonički, način organizovanja podataka, dakle osnovna/откз svojstvena vizuelnom mediju, imati uticaja i na njihovu organizaciju i obradu od strane čoveka izloženog dejstvu tog medija? Na ovo, naravno, ne znamo odgovor, ali očekujemo da bi se to moglo dogoditi. Pretpostavljamo, naime, da bi, intemalizacijom ovakvih načina osnovne obrade podataka o realnosti koja ga okmžuje, čovekovo mišljenje moglo i samo poprimiti odliku simultanosti, neizdeljenosti na jasno odvojene jeđinice, dakle svojstvo nespojivo sa osobenostima osnovnih sredstava koje ono sada koristi. Da li je moguće da do ovoga dođe bez korenitih promena u samoj funkciji koju zovemo mišljenjem? Verujemo da nije. Kao što smo rekli, međutim, nemamo načina da zamislimo kako bi te promene mogle izgledati. Mogućnost prikazivanja vremenskih sledova čini još jednu osobenost vizuelnog medija (ovoga puta samo one vrste koja se karakteriše pokretnom slikom ) koja bi mogla imati uticaja na menjanje čovekovog mišljenja. Ovo vremensko svojstvo filmskog i televizijskog izraza (o kome smo opšimo raspravljali na drugom mestu - Korać, 1980) otvara nove puteve za razumevanje različitih vrsta procesa i transformacija, oslobađajući misao usredsređenosti na statična odvojena stanja koja im prethode ili slede. lako je, naime, poznavanje i razumevanje tih stanja nužno i za razumevanje samih transformacija kojima ona prelaze jedna u drugu (budući da ona obezbeđuju datosti na kojima dolazi do

142