РТВ Теорија и пракса

konuzumerizma“ na Zapadu, a na Istoku u vezi sa „staljinističkom manipulacijom'*. Njeno shvatanje medija je, učtivo rečeno, maštovito. Prema njenom mišljenju, satelitski prenosi omogućavaju da budemo svedoci ratova, u celom svetu, jer ne možemo više da tvrdimo da ne znamo o strahotama našeg vremena (ibid. str. 257). Pomalo nekonsekventno viđena globalizacija. Jer, zar nije očigledno da satelitske mreže neće pokazati snimke poubijanih Kurda, kao što nismo nikada videli ni ‘rezultate’ intervencije u Grenadi. Sto se tiče oblika Tomsonove knjige koji se ~sam izabrao“. nije čudo da uloga medija može da bude viđena kao „pripremanje i ovekovečavanje rata“ (ibid. 2). Funkcija medija je bila u drugoj Jugoslaviji, kao i u drugim državama, da održava režim i legitimiše ga. Ta funkcija je svakako, s promenama postajala drugačija u novonastalim mini-režimima. Za shvatanje tih promena u knjizi najviše nedostaje poglavlje o Sloveniji koje bi možda vodilo zapadne čitaoce najbolje ka temi. Struktura knjige tada ne bi mogla da se oslanja samo na tvrđenja o krivici, a redosled najavljenih poglavlja na njeno dokazivanje. Umesto toga, mogle su da se pojasne kvalitativne dimenzije i druge proklamovane političke i medijske perspektive OD koncepcije, i njeni ciljevi. Ali, Tomsona nije zanimalo šta o tome može da se zna ili raisli. Kao što ga nisu zanimale ni pojedinačno nove stranke u regionu i šta su htele da menjaju u vezi sa medijima. Kao da ništa od toga nije uticalo kasnije na postojeće medijske radnike, njihove nadglednike i čuvare, i aktivne učesnike u ratu. Iz jedne krajnosti se prešlo u drugu. Nekada su simpatizeri socijalizma na Zapadu maštali o socijalističkoj demokratiji, a onda su posle pada berlinskog zida počeli da pronalaze i u njihovom jugoslovenskom mezimčetu sve najgore. Llpoređenje između samoupravljačkog aparata i njegovih naslednika, Tomsona lično, kao ni naručioce izveštaja, nije interesovalo. Medijska uloga je ostala zamagljena i redukovana na kolekciju anegdota, koje su mu ispričali raznoliki domaći učesnici koji se u novim ulogama distanciraju ili od sopstvene prošlosti, ili od nastaie situacije. U razgovoru sa njim doznala sam šta sada misli da je „informativni sistem“ bio u drugoj Jugoslaviji i šta je u trećoj. Specifična kultura jugoslovenskog novinarstva je za Tomsona lenjinistička. Pitala sam ga da li misli da je tako od partijskih tehnika, rekuperacije svega što je trenutno potrebno od protivnika do preuzimanja medija, organizacije narodne odbrane,

98