РТВ Теорија и пракса

odnosu na „jezik medija“, Povodom nedavne velike eksplozije u Njujorku (krajem februara 1993), novinski izveštač beleži: „Navikli na scefiu nasilja po pločnicima, ali mnogo više u filmovima i TV serijama. Amerikanci su apsolutno nespremni na suočavanje sa terorizmom, posebno ukoliko je on uvozni“. Niz istraživanja i mnoge teze bavile su se razlikama između posredne i neposredne komunikacije. Od davnih omalovažavanja medija, preko mita o njihovoj neograničenoj moći (ili čak ~potkožnog“ - hipodermičkog dejstva televizije) stižemo postepeno do realnih ocena koje se remete, ipak, u vremenima velike usmerenosti na medije, prevelikog očekivanja od njih ili svođenja objašnjenja za mnoge pojave u društvu (npr. izbomi rezultati, maloletnička delikvencija, i sl.), na efekte masmedija. Istraživanja su, doduše, opovrgla tezu da svaka pomka neizostavno proizvodi i određeni efekat, odnosno mogućnost takvog direktnog i veoma naglašenog uticaja, ali, kada su u pitanju deca, ostaje veoma bitna činjenica o izostanku dvosmernosti u kontaktu s medijem. U nekim sredinama i kod nekih tipova korisnika raedija zapaženo je smanjivanje i odsustvo svakog aktiviteta pred televizijom pa su otuda proizašle i teorije o eskapizmu kod dece kao posledice televizije. Ona je, navodno, neposredno kriva za njihov beg iz života, iz stvamosti, od odgovomosti, spasavanja od realnog i odsustva svesnog učešća u njemu. U tom tonu bilo je i rasprava o mogućoj regresiji deteta a ne samo o podsticanju na „izbegavalačko" ponašanje. Rekli bismo, ipak, da su ovakve pojave pre rezultat zajedničkog delovanja mnogih činilaca, među kojima i onih iz tzv. medijske realnosti, i da ih treba tumačiti i kao simptom neuspele interakcije deteta i njegove okoline. Na određenom uzrastu pomenuta medijska ne-interaktivnost izlazi iz okvira dečjeg poimanja a artificijelnost takve situacije može se smanjiti prisustvom detetu najbližih osoba koje mu garantuju kognitivnu i emotivnu sigumost pred nepoznatim i, možda, uznemirujućim. Ima autora koji smatraju da masovni mediji preuzimaju izvesne funkcije ličnih kontakata naročito kod nekih (usamljenih) osoba i u nekim situacijama. U drugim kulturama, gde bismo delimično mogli da svrstamo i našu, masmediji su bili više ~medijatori“ kolektiviteta nego njegovi supstituti. Ima indicija da mediji smanjuju napelost kod nekih Ijudi i nekih socijalnih slojeva a Dolard i Maurer su izradili i klasifikaciju takvih reakcija, odnosno subjekata. Reč je pre svega o različitim konfliktnim situacijama u kojima se lako mogu naći i deca.

46