РТВ Теорија и пракса

Još pre tridesetak godina (npr. Šram, Himelvajt, Openhajm, Vajns i drugi) konstatovani su enommo veliki iznosi vremena koje deca provode uz televiziju - između svoje šeste i šesnaeste godine od 500 do 1000 sati godišnje ili od 6000 do 12000 časova za 12 godina školovanja. Ukupno uzev, to je više nego što ta deca provode u školi. Već na početku „televizijske ere“ zapaženo je da deca ne gledaju samo ono što je njima namenjeno nego sve više i čak češće znatne delove programa za odrasle. Zato su neki urednici dečjih programa i psiholozi predlagali da se, u interesu dece, poboljša kvalitet programa za odrasle a da roditeiji pomognu deci u izboru programa. Počelo se tada sa produkcijom posebnih informativno-obrazovnih. igranih i kontakt-programa za decu, a u nekim zemljama naročita pažnja obratila se na tzv. defavorizovane slojeve (dece) gledalaca ili na podsticanje međuljudske, međunacionalne i konfesijske tolerantnosti (primer davne libanske TV emisije „Mali moj prijatelju“). Danas konstatujemo da je surova stvarnost trijumfovala nad „medijskom realnošću", slično kao i kod nas - mada se u bivšoj Jugoslaviji mediji trude da ne zaostanu mnogo ~u slici i reči“ za ~činom“ na terenu... U ovom saopštenju nema prostora da otvorimo problem medijskih sadržaja i sredstava saopštavanja, ali ćemo sebi dozvoliti konstataciju da se tzv. ekspedijenti malo obaziru na potrebe dece a još manje na štete koje im mogu naneti. Za mnoge od njih ne bi se moglo reći da zastupaju stav Tarkovskog - da je „prvi problem rediteljske umetnosti razlikovanje istine od laži“, daje „suština filma u jednakosti životne i umetničke istine...“ U nekim medijima nema ni te Istine, ni te Umetnosti niti pravog Zivota pa ne treba ni naglašavati šta za dete može proisteći iz supstitucije jednog realiteta drugim. Nemotivisane akcije smenjuju jedna drugu u „celuloidnoj i video konfekciji“, raste tolerancija na strahote, shvatanje sveta i okruženja se menjaju mahom bez aktivnog otkrivanja njihovog bitka... Kao ni o detetu, ni o medijima ne možemo više govoriti kao o jedinstvenim pojmovima. Preobilje podataka upućuje na uvažavanje nezamenljive uloge medija u saznajnom razvoju deteta, ali raspolažemo i najnovijim upozorenjima o problematičnim uticajima sve nekvalitetnijih pa i beskrupuloznih medija na dete, uznemireno i ugroženo aktuelnim realitetom i pravcima njegovog ~razvoja“, čije posledice neizostavno najviše pogađaju upravo najmanjeg krivca - samo dete.

48