Свет

PAPI SAM U RIM ODNEO MOJ "PERKOVAC" • Da li biste Vi lično voleli da Papa dode u ovaj Vaš dvor da ga ugostite? Sigurno bih voleo, iako moram da kažem da se ujedno toga i bojim, ni zbog čega drugog nego zbog toga što biskup ima puno posla sa Papinom posetom. To nije tako jednostavna stvar, a ja sam teško bolestan. • Da li biste pred Papu izneli Vašu čuvenu rakiju "perkovac"? Da li je još uvek pravite? Da, još uvek. Ne znam da li Papa pije, iako sam mu jednom prilikom poneo u Rim malo moga per kovca. • Da li ste mu lično predali rakiju? Ne, nisam Papi lično predao, već njegovom tajniku. • Uprkos teškoj bolesti, koju ne skrivate, Vi, gospodine Perko, dclujete smirenp i vcdro? Pa, vidite, ja duboko vjerujem u zagrobni život. Duboko vjemjem đa će biti tamo bolje, Ja sam grešnik, samo, uzdam se u Božje milosrđe. I, tako, ja mislim da je za svakog normalnog čoveka normalno da teži nabolje. Zato želim da umrem što pre. Jedanput me je, u vreme kada je bilo malo više pritisaka i zastrašivanja, jedan u pola noći probudio telefonom i kazao: "Za dva dana morate da se selite iz Beograda, dmkčije Vas neće biti". Ja sam mu kazao: hvala lepo za ovu vašu vijest, ali, vidite, ja više želim umreti danas nego sutra. Zato vas molim s.nno /a jednu malu uslugu; dugo mi je čckati dva dana, možete li nudo to pospjcšiti? i on je odložio slušalicu. • Da li vidite kraj ratu? Jasno da nijedna stvar ovdje, na zemlji, nije večna, pa ni taj rat. Sigumo mora doći do kraja, ne? Ali kakva je situacija sada, ne vidim übrzo kraj rata. Ako bi bio pnhvaćen plan Kontakt-grape od svih strana u sukobu, možda bi došlo do kraja rata za dve, tri godine. Ako ne dođe do toga, onda će rat potrajati još godinama. Jer. osnovne polazne tačke strana u ratu i ciljevi rata su tako suprotni, da se ne daju izmiriti. Ide se za tim da se i politički lideri sve tri strane sami dogovore o miru. To bi bilo najidealnije, ali sumnjam da su ti lideri sposobni da se đogovore. I to je ono Sto produžuje rat. Još uvek se, zapravo, ide na potpunu pobedu ili potpuni poraz, a nijedna strana za to nema ni snage ni uslove. I zato se rat produžava. • Koliko crkve mogu da utiču na lidere svih zaraćenih strana? Vrlo malo ili ništa. Crkve mogu slati različite apele, mogu govoriti o miru, ali ne mogu imati neku uticajnu ulogu na odlučivanje. Mislim da je glavna zadaća vjerskih zajednica uopšte ovde da se mole za mir, Jer nije mir samo Ijudska stvar. nego i dar Božji. I, drugo, da utiču na promenu mentaliteta, osobito da se izleči bolest mržnje koja je psihološki, dubinski razlog za rat. Zadaća vjerskih zajednica je da to leče, da to promene. Za takvu promenu mentaliteta su potrebne godine. U REPUBLICI SRPSKOJ VIŠE NEMA DŽAMIJA ® Da h se između crkava uspostavljaju nekakvi kontakti, da ii se

nastoji da se poboljšaju ochiosi koji su, verovatno, zaldadneii za vreme rata? Vidite, neki ovde prikazuju taj rat kao vjerski rat. Dobro je da predstavnici sve tri religije kažu da to nije vjerski rat. I’dobro je da su se, i u ovo vreme, više puta vrhovni predstavnici verskih zajednica sastajali. To je nesto. To ima značaja sa ekumenskog stanovišta. Ja, međutim, uvijek kažem da treba razlikovati ekumenski dijalog i ekumenizam. Ekumenski dijalog je u krizi. Jer, on je skoro nemoguć u ovakvim okolnostima u kojima jesmo. Ali ekumenizam, to nastojanje vjerskih, fcršćanskih zajednica da budu jedno, da se osećaju jedna Crkva Kristova, to ide napred. Osobito među našim vjernicima, kako katoličkim, tako pravoslavnim. Ta ideja da, zapravo, i u Katoličkoj i u Pravoslavnoj crkvi, pa i u Protestantskoj, postoji jedna Crkva Kristova, da smo jedno a nismo potpuno jedno - mislim da je prisutna i da Bog da bude sve više prisutna, kako među vjemicima, tako i među pastirima. • Ima poznavalaca isiama koji tvrde da muslimanska vera nije folerantna prema drugim religijaraa. Vidite li Vi mogućnost verske tolerancije, ekumenizma, u Bosni posle rata? Ja mislim da je osnovna, ne samo kršćanska, nego i humana maksima: možemo živeti zajedno. Najjača i najgora ratna propaganda je bila na tom prostoru baš ta kriiatica: "Ne možemo više živeti zajedno". To, po mom mišljenju, nije istina. Da, govori se, osobito za islam, da je netolerantan. Sigumo da postoje izrazite netolerantnosi, osobito u islamskim državama kao što je

Saudijska Arabija, gde se onaj ko pređe u drugu vjeru kažnjava smrtnom kaznom, i gde nije moguće pođići nikakav drugi vjerski objekt. Ali, na drugoj strani, moramo priznati da je islam, tokom svog razvoja, bio tolerantniji prema kršćanima nego kršćani prema islamu. U srednjem veku je vladala tolerancija islama prema kršćanima, odnosno prema onima, kako kaže Kuran, koji imaju knjigu - to su Kršćani i Zidovi. I zato su kršćani opstali na Bliskom Istoku. Jako netolerantni prema Muslimamma su bili, recimo, u Spaniji, gde Muslimani nisu opstali. To su istorijske činjenice. I Turci su bili, ovde u Srbiji i na Balkanu, 500 godina, optrilike, ali kršćani i kršćanske bogomolje su opstale. U Republici Srpskoj nema više ni jedne džamije. Ko je tolerantan? Istina je da islamske norme, osobito u tim islamskim državama, nisu one norme koje danas međunarodne zajednice prihvate kao norme tolerancije i suživota. Nedavno sam baš čuo kako su nemački biskupi apolirali na Muslimane u Nemačkoj da se zauzmu za jednaka prava kršćana u islamskim zemljama, kakve oni, Muslimani, uživaju u Nemačkoj i drugim zapadnim državama. CRKVA U SLUŽBI KRATKOROČNIH POLITIČKIH CILJEVA ® Kako Vi viclite ulogu Crkve u ostvarivauju ijudskiii prava na ovim prostorima? Iz biblijskih i evanđeoskih razloga, Crkva se uvek zauzimala za ostvarivanje Ijudskih prava, ali uvek, kako bih kazao, nekako uslovljeno od vremeuskih prilika. Za-

to, recimo, neki kažu da se Crkva u pro Slom stoljeću, ili prije, u srednjem veku, nije oslanjala na Ijudska prava. To je, unekoliko, istina, samo treba prosuđivati iz istorijske perspektive. Poklici Francuske revolucije: sloboda, bratstvo i jednakost nastali su van Crkve, ali to su evanđeoske poruke koje je proizvela kršćanska civilizacija, iako je tada izgledalo da su iznedrene čak protiv Crkve. To su istorijska previranja koja naopako prosuđujemo, ako ih sudimo sa našeg, današnjeg, gledišta. Ako želimo nešto što se događalo u povijesti suditi pravilno, onda sebi moramo, nekako, predstaviti u to vrijeme. • Izjavili ste da žalite što Srpska pravoslavna crkva nije pronasla neku, kako ste kazaii, duliovnu dimenziju koje, bi Srbima dala izlaz iz ove situacije. Pojasnite to, molim Vas. Osnovna misija Crkve je ostvarivanje Kristova spasenja. To je ono dubinsko i religiozno. To spasenje oslobađa čoveka i ovde na zemlji, ako se pridržava osnovnih evanđeoskih principa; Ijubavi, jednakosti, principa da moramo Ijubiti ne samo prijatelje nego i neprijatelje, da moramo činiti dobro i onima koji čine nama zlo. To je ta duhovna dimenzija kršćanstva koju mora isticati svaka Crkva, osobito u takvim kriznim vremenima u kojima živimo, da Božji uarod koji je u Crkvi ne bude suviše pod uticajem kratkoročnih političkih ciljeva i parola, nego da ima neku đuhovnu pozadinu, potporu Kristova evanđelja, koja preobražava čoveka. Ja ne kažem da Srpska crkva ne čini to. • Naročito srpski Patrijarh, gospodui Pavle?

Ne samo Patrijarh. I svećenici, i đrugi. Samo, čini mi se, ne dovoljno. Ja ne mogu suditi da li bi u datim okolnostima oni mogli bolje raditi ili su sposobni za bolje, ali vanjski je utisak da oni, na žalost, ne čine dovoljno da bi, kao što sam kazao, dali neki duhovni izlaz, duhovnu dimenziju srpskom narodu u ovo, stvarno vrlo kritično vreme. ® Zelite li, gospodine Perko, nwto posebno da kažete za čitaoce "Sveta", što Vas nisam pitala? Ako će biti prostora, želio bih da istaknem da smo mi pred Uskrsom. Po novom kalendam ga imamo 16. aprila, po starom kalendaru 23. aprila. To je naš zajednički najveći i najstariji kršćanski praznik, Baš praznik mira. Praznik pobede Ijubavi nad zlom, praznik velike nade. I zato bih želio da duh, misao toga praznika u ovoj godini, za koju neki kažu da će biti ođlučujuća u previranjima ovde na Balkanu, da će zuačiti mir ili još dugotrajniji rat - uđu u Ijudska srca i da bi svi, ue samo zaželeli, nego uzljubili mir i bili sigumi da je, uprkos svim poteškoćama, suživot na ovim balkanskim prostorima ne samo moguć nego i obavezan. Kako je moguće da dolazi do takve mržnje, do tili zločina i svega što rat donosi? To je delo Sotone. Krist je na križu pobedio Sotonu, ne nekim oružjem, nego svojom potpunom žrtvom i potpunom Ijubavlju prema Bogu i čoveku. Tako je i nama naznačio put istinske Ijudske pobede nad zlom i mržnjom, pobede Ijubavi ili, kako kažemo, civilizacije Ijubavi nađ civilizacijom mržnje.

"Čim sam došao s puta, mene je pozvao gospodin Bingulac, savezni ministar vera k sebi. Nisam bio tada još ni vidio šta je bilo napisano u "Večernjem listu", jer nisam autonzirao taj intervju. Dobro je da sam gospodinu Bingulcu rastumačio sve što mu je bilo preneto kao sporno. Bilo je u tom intervjuu nekih grešaka, ali ne bitnih. Neke stvan su bile iziazene nedovoljno jasno, tako da su se mogle protumačiti drugačije, Ali te bitne stvari naznačene su tako jasno, da su razumljive svakome ko ima dobru nameru. Ja ne govorim drukčije u Sloveniji ili Hrvatskoj nego u Srbiji što se tiče polozuja katolika, politici Beograda i t drugim stvarima o kojima me pitaju "

"MINISTRU BINGULCU SAM OBJASNTO ŠTA SAM REKAO U ŠVEČERNJAKUT : Nadbiskupove muke sa novinarima

31.03.1995. Svet