Свет

SRĐAN TIMAROV; NIKADA NISAM BIO OPTEREĆEN TIME ŠTO SAM SIN KLARE MANDIĆ

DOK SAM GLUMIO lANEZOVOG SINA U DRAMISINIŠE KOVAČEVIĆA. ČUO <AM KAKO PUBLIKA NAGLAS PLAČE!

snnAM TiMfIBQW. sln Klare MarnMć. atudent druoo godina alaame Ahaiip-mlia nmetnosti u Hovoaa Sadu u klasl piofesoia Radota Marknuir.a inran ps na Iri Steriilna pogorfai I sva tii puta niegovo prgHgiawe đablle su nekollko Storiilnih naffiada. poslednil dhl. nup flnHinp - "lanez". Slniše Kogačavtća. 0 svom proem intenriau za novtne. eksfelimvno za "Svet" Stdan Ivrdi:

eo svet je pozornica! Nema čoveka koji u životu ne glumi", kaže Srđan Timarov, student H godine glume na Akaaemiji umetnosti u Novom Sadu, u klasi profesora Radeta Markovića. Karijeru je počeo u osmoj godini predstavom "Sveti Georgije übiva aždahu", slede "Tri čekića” i "Janez", poslednja drama Siniše Kovačevića. ZanimIjivo je da je ovaj mladi glumac igrao na tri Sterijina pozorja i da su sve predstave dobile nekoliko Sterijinih nagrada. Darinka Nikolić, cenjeni novosadski pozorišni kritičar, napisala je "izdvajanje Srđana Timarova, studenta akademije umetnosti jeste dug njegovoj iznenađujućoj glumačkoj zrelosti, autentičnom talentu i činjenici da ovaj momak, mada bez velikog scenskog iskostva, poseduje ono Sto, kako Čajkin kaže, 'glumac ili ima ili nema', scensku prisutnost". • Da li ste oduvek želeli da postanete glumac ili je sve što se dogodilo - splet okolnosti? Ja sam oduvek želeo da postanem glumac zbog spleta okolnosti. U osmoj godini života slučajno sretnem (ili je on mene sreo) reditelja Egona Savina, kojem je baš u tom trenutku trebao dečak za tilogu u predstavi "Sveti Georgije übiva aždahu", koja se spremala u SNP-

u. Ušao sam u taj ansambl bez audicije, "na neviđeno", imao sam veliku sreću da mu se dopadnem. Ukazao mi je poverenje da radtm veliku predstavu. Oduvek sam obožavao pozorište! Redovno sam odlazio sa majkom u pozorište gde su se okupljali glumci, iako tada nisam znao da ću jednog dana i ja biti glumac. Oduvek sam voleo sve Sto se dešavalo na sceni i insistirao sam da stalno idem u pozorište. Ko jednom oseti scenu, zauvek joj je odan. Stati pred punu salu i igrati, to je fantastičan osećaj. Shvatio sam da je gluma ono čime želim da se bavim svim svojim bićem. •Na jugoslovenskoj glumačkoj sceni ima pravih velikana. Da B su Vam neki od njih bih uzori na početku karijere? Nisam imao uzore, 'zato što ja nikad ne rpogu da odigram nešto Sto je neki glumac već uradio, ne postoje dve iste igre. Imao sam oko sebe predivne Ijude kojima sam zahvalan, Ijude s kojima sam To je prvenstveno Egon Savin, on je "glavni krivac" što sam ja na sceni. Kao khnac sam igrao sa Stevanom Gardinovačkim i Mirjanom Gardinovački, a oni ipi u predstavi u kojoj sad igram ("Janez 1 ’) igraju roditelje. S njima sam odrastao na sceni! Tu su i Radoslav Mifenković, Josif Tatić i drugi glumci iz ansambla kojim mogu đa-zahvalim

što su se brinuli o meni. Zajedno smo provodili dane i noći, probe, festivale, mnogo su uticali na razvoj moje ličnosti, dobio sam ono Sto moji vršnjaci u to vreme nisu mogli da imaju na taj način. Smatram svojom velikom srećom to sto sam baš klasi profesora Radeta Markovića, čoveka koji toliko mnogo toga može da pruži i sa kojim je svaki susret novo iznenađenje. • Drama Siniše Kovačeviča "Janez" je za Vas bila veliki izazov? Kako ste je doživeU? Doživeo sam je kao veliko iznenađenje, zbog toga što sam tu ulogu dobio u toku prvog semestra na prvoj godini studija. Uloga Gorazda Kranjca (Janeza juniora) predstavljala je težak i odgovoran zadatak. Stevan Gardinovački mi je ukazao veliko poverenje kad mi je ponudio da radim ulogu koja je izuzetno važna. Osetio sam šta znači raditi brzo, sa profesionalcima i imao zadovoljstvo da radim sa Ljuboslavom Majerom i ansamblom Novosadskog dramskog teatra. Uloga je bliska mojim godinama i ne zahteva neku veliku transformaciju. Lik koji tumačim je sin čoveka koji je oficir u JNA, koji veruje u tu armiju i sa vojskom se povlači iz Slovenije. Sa sobom vodi i porodicu (iako su Slovenci). Taj momak je mladost proveo seleći se iz

mesta u mesto, nema đrugove s kojioma je proveo detinjstvo, momak koji nikad nije pronašao sebe. DoSao je u Beograd gde nije prihvaćen, on je tu stranac, Slovenac, nema kome da se obrati, da se isplače, nema novca, nikome ne pripada. Takvih momaka ima mnogo, oni prolaze pored nas na ulici... Mogao je biti student ali, iz svog tog besa, on odlučuje da ode na suprotnu stranu, izlazi na ulicu. Odlazi u "podzemlje", menja ime, da se u njemu skrije, postaje Goran Nikolić, "Dorćolac", nešto što nije ni sanjao da će mu se desiti. Uloga je "gorka”... • Kako publika reaguje na predstavu? Kakav fluid osečate? Ono Sto mogu da čujem i ose■ tim na sceni je da se čuju uzdasi, Ijudi plaču naglas... Publike su uvek različite, ali ono u čemu se podudaraju je da jako teško podnose ovu predstavu. Nemam priliku da vidim Ijude kad izlaze iz sale, ali su mi pričali da su potreseni... "Janez" je poslednja "sveža" savremena drama Siniše Kovačevića. Pisao je o nečemu Sto nas okružuje, izabrao je jednu porodicu kakvih je mnogo, porodicu koja se raspada, u toku ovog rata, čiji temelji pucaju. To je ono što je oko nas i Sto Ijude mora da "dotakne". • Pošto je gluma poistovečivanje sa Bkom koji interpretirate,

kako ste Vi emotivno podneli ovu ulogu? Nije mi bilo lako sa Gorazdom, 'teško je odigrati njegov strašni unutrašnji rascep između patrijarhalne porodice i pakla "ulice" u koji je ušao. On je momak sukobljenih emocija koje mora da prikriva, što mi je najteže da odigram na sceni. Jedan od osnovnih elemenata glume je da postoji "kontrolor". Kad on ne bi postojao, desilo bi se da, ako moram u nekoj sceni da se übijem, dohvatim nož i sav se isečem! "Kontrolor" uvek postoji. Stanislavski, jedan od najvećih reformatora glume, ima teoriju koja se zasniva na tome da "u glurm nema glume", da je gluma preživljavanje. Moj zadatak je da se,"uvučem u kožu", u lik koji igram, j da sve to preživim. Na prvom času glume profesor nam je rekao: "Glumi vas niko ne može naučiti". Mora se stvoriti tehnika da se čovek "otvori" i stvori emociju nekim unutamjim postupkom samo njemu znanim, čak i kad mu se, recimo, nekad ne igra predstava, da izađe na scenu i "proizvede" to stanje. Moraš se truditi da budeš istinit uz "kontrolora" koji je sve vreme prisutan, Biti taj lik, a ne glumiti to Sto je on, treba se poistovetiti, staviti sebe u date okolnosti. Svaka laž na sceni je vidljiva.

• Vaša majka, Klara Mandić, vrlo je poznata žena. Kako ste uspeli da se izborite za "svoje mesto pod suncem"? To j e bilo jednostavno, jer moj a majka nikad od mene nije tražila da je posmatram kao takvu, nije želela da pred drugim Ijuđima budem sin doktorke Klare Mandić, već ono što jesam - Srđan Timarov. Nikad nisam imao osećaj da sam u njenoj senci ili da se držim za njenu "suknju". Nije bilo nikakvih problema, uvek je postojao zdrav odnos... Ljudi me nikad nisu gledali kroz majku, niti sam to potencirao. To je moja majka, imam je kao Sto svako ima svoju majku, i to je to. Nikad nisam imao opterećenje te vrste. Kad sam primljen na Akademiju bez njenog velikog oduševljenja, imao sam prvi deo ispita pred kraj godine, ona dolazi na predstavu da me gleda (kao i svaka druga majka) i moj profesor Rade Marković (koji je poznaje) prilazi i kaže: "Dobar dan, Klaro, otkud Vi ovde?" Majka kaže: "Došla sam da gledam svog sina". "Kog sina"? pita zbunjeno profesor. "Pa, Srđana, on je moj sin". Sve to se dešavalo pred punom salom. Jedini uticaj koji je izvršila na mene u vezi sa glumom je taj što me je ona usme-

39

21. 07.1996. Svet