Свет

ratu podržavala Hrvate, kao i sada. Njemačka je krvnik srpskome aarodu. Poslije svega ovoga nema ništa ni od srpskog naroda u Bosni. I oni su gotovi. Milošević i Tuđman su za mene raskopali Bosnu. To je sve strašno. Na putu kroz Bosnu рокгај mene leže dvije žene. Imaju preko 90 godina. Moja žena ih je pokrivala. Ne moš' gledat’ od griote. Jauču, zapomažu. Da sam samo to vidio, bio bi’ sit rata, a ne što sam se još svačega nagled’o. Isto na putu kroz Bosnu sam jednoj ženi koja je bila sa troje male djece, koji su bili goli i bosi. dao za dijete svoju majicu. Svašta smo doživiii u ovom ratu. Sestra mi je od prvog dana zarobljena u turskoj zoni u Sarajevu. Na kraju sam ga pitao, da li još uvek veruje Radovanu Karadžiću? Ne, пе vjerujem mu više. A kako da mu vjerujem poslije svega. Toliko mrtvih i ovaj jad i čemer govori starac Trivun pokazujuči rukom na ledenu dvoranu n Spens"-a. NUDILI SU NAM LITAR MLIJEKA ZA 100 DINARA Rale iz Knina: Pokazujući mi čizme čiji su đonovi kao žiletom isečeni, ovaj 25godišnjak mi priča: "Osara dana sam se povlačija s položaja. To ti je, brate moj, (pokazujući đonove čizama) od veranja po Dinari. Za osam dana izgubija sam 10 kilograma. U Kninu su mi ostali mater, sestra i sestrić u okruženju. Ne znam šta je s njima. Brat mi je otiša za Beograd. Nećeš mi vjerovat’ šta sara sve vidija u Bosni. Strašno! Đe gođ naiđemo na grobljc, zakopavali su djecu umrlu u putu. Ćovjek sjedi za volanom "mercedesa", ugljenisan. Cijela mu porodica izgorjela." Na pitanje, da li je tačno da su u Bosni neki Ijudi prodavali hleb za 15 dinara, Rale kaže: "Ne samo kruh, već su nam nudili litar mlijeka za 100 dinara. Vidija sam i to kako je jedna žena iz Knina povela svoju babu koja sigurno iraa preko 90 godina. Baba je imala гак kože ili tako nešto i od prašine, a i od toga sto nije bilo lijekova babi se lice inficiralo i ucrvljalo". Izbeglica iz Petrinje; - Ovo uopšte nije moralo tako da ispadne. Kad je počela njihova ofanziva, naše su jedinice ušle u predgrađe Siska i tada smo im uništili 5 tehkova, ali šta vrijedi kad je stiglo naređenje: "Povlači se". U prvom napadu je na Petrinju palo ргеко 70 granata. Kad je stiglo naređenje od vojske, onda smo počeli da se povlačimo. U Bosnu sam ja sa porodicom, ženom i dvije ćerke, prešao kod Une. Mi smo dva dana bili u putu kroz Bosnu. Naplaćivah su nam gorivo po 3 DM. To gorivo je naše, iz Bolinja koje su oni "foT izvukli i sad ga nama prodaju. Vidio sam kako je poslije bombardovanja izgorio cio golf i u njemu čovjek, žena i dijete. To je bilo kod Petrovca, јег su oni gađali vojsku da bi uništih naoružanje, a zajedno s vojskom se kretao i narod. U Mošćenici u jednoj tvornici parketa je radila i pilana. Poslijegranatiranja su tu izgorila dvojica naših, vjerovatno čuvari. Kažem Vam, naređenje je bilo nazad, nazad i tako đo ciglane u Mošćenici, a to je već centar. Nemaš se kud dalje povlačit’. Onda smo pokupih žene i djecu i kroz Bosnu. Eto, tako je to bilo, Mnogo je naših izginilo braneći Fikreta, Svakih osam dana je išla jedna grupa naših Ijudj da se bori za njih i tamo bili nedjelje. ■Onda se osam dana odmoriš, pa opet dvije nedjelje i tako stalno.

Srpski Patrijar' e je osam dana prije napada tj ivio u Kninu, Ghni i Petrinji. Ni o njega nismo saznali da će bit nap- d. SKINILI SU ME GOLOG I TUKLI KUNDACIMA Вогас 11. brigade iz Tušilovića; - Sve je počelo 4. na 5. VIH u 5 sati izjutra. Taj dan je bilo samo malo prepucavanja, onog uobičajenog, a već sljedećeg dana je počela da dejstvuje njihova avijacija oko 12 sati. Übacili su i neke diverzantske grupe u rejone Brođana, Slunjskih Brda i Gomjih Skrada; -međutim, imah su taj dan 5-6 mrtvih, a uletjeh su i u minsko polje. Cuo se plač i traženje pomoći njihovih vojnika iz minskog polja. U subotu su se navodno trebali izvršiti pregovori između našeg komandanta 21. korpusa Bulata i njihovih pred-

stavnika, ali su se završih neuspješno. Tri puta su na Turnju pokušali pješadijski proboj i odbijeni su, a imah su oko 150 mrtvih. Naših je 5 Ijudi poginilo. Onda je došla ta kobna nedjelja, б. VIE, Pao Knin, pao Slunj, pala Petrinja, palo sve. Jedino smo se mi borci 11. brigade držali na svojim položajima. Kasnije smo i mi počeli da se povlačimo. Ja sam doš’o kući, ali

porodicu nisam zatek'o. Prilikom dolaska u Topusko tukli su uas granatama u rejonu Vrginmosta. Tu sam vidio jednu ženu gdje joj je granata odsjekla nogu. U toj žurbi bilo je sudaranja traktora, auta, prevrtanja, plača djece. Došli smo u Topusko i tu smo čuli da su ustaše već ušli u Glinu. Tu sam u 4 i po godine ratovanja prvi put osjetio neki strah, neku pamku. Počeli smo predavat’ oružje, skupljat’ ga na hrpu, јег je bio takav dogovor između naše i njihove komande, a zauzvrat nas oni neće napadat’. Pred’o sam naoružanje i naveče leg’o da spavam. Ujutru oko б i 30 jedan njihov vojnik me udara nogom. Kad sam otvorio oči, cijev puške mi je bila prislonjena na čelo. Toga ću se sjećat’ cijeloga života. Kaže rni ustaša; "Digni se, majku ti jebem četničku" . Ja sam se već bio pomirio sa životom. Vani sam vidio moje drugove iz brigade kako zajedno sa komandantom stoje na hrpi, a oko njih hrvatska vojska. Tu nam je njihov potpukovnik rekao da se ništa ne bojimo, da nam se neće ništa desiti, Rečeno nam je da svak’ ode do svog auta, ali su mene kasnije izvukh napplje, uzeh mi novac, skinuli me golog. Trojica su me držali, a jedan me je udarao kundakom. Vikali su nam: "Cetnici, kakvi ste vi borci kada se predajete", psovali nas, udarali nogama, pljuvali. Tada sam pomislio: "Bože, od koga smo mi izgubili rat", jer to nije vojska, to je razularena banda. Onda je doš’o njihov general Stipetić. Rek’o je da ne smijemo biti tučeni, da nam se ništa loše neće đogodit’, a komandanta Dragana Kovačića su odveh na informativni razgovor. Napokon smo krenuli u koloni auto-putem prema granici sa Srbijom. Usput sam samo mislio na ženu, četvorogodišnjeg sina Dušana, sestru, majku, oca, brata. Hrvatska pratnja je išla sa nama sve do Lipovca, graničnog prijelaza, Usput nas nisu maltretirah i u Lipovcu su ušli u

autobus samo da popišu koliko nas ima. Kad smo prešli u Srbiju, prvo su nam rekh da idemo na Kosovo, da se naseljavamo dolje. PomisUo

sam: "Pa zar je moguće da moram bit’ cijeli živof ratnik". Tu sam napokon saznao da su mi žena, sin i sestra u Novom Sadu, a otac i majka u Banjaluci i da su na putu za Srbiju. Borci 13. brigade su se među prvima povukli. Neki su se tu u геjonu te brigade za vrijeme ovoga rata i obogatili trgujuđi sa Petim muslimanskim korpusom. Vreču brašna su prodavali za 500 maraka.

Pa sad ti izračunaj koliko je lo novca za jedan šleper od 10 lona. U Topuskom sam npr. vidio kako su neka djeca deltidrirala, јег nisu imah vode. Neki su umrh, a mnoge sam vidio ukočene. Vojne cisteme sa vodom nisu im se mogle pribhžit, jer bi odmah bile gađane. Knin su sve vrijeme rata branih Kordunaši uz pomoć Arkanovih tigrova. Kad je gođ šta trebalo, išli su Kordunaši, a ti njihovi borci, kako ih oni nazivaju, Martićeve "knindže" su bile na obuci u Topuskom i sve vrijeme su igrali nogomet, a mi smo im branih Knin. Kad su Kordunaši bili u Kninu. masu vojno sposobnih su vidjeh u civilu po kafićima. Mobilizacija im nikad nije u potpunosti uspjela. Najvjerovatnije su imali i one koji su radih za hrvatsku stranu, jer su tačno znah gdje su smješteni Kordunaši. Cim bi naši izašh iz autobusa, odmah bi hrvatski VBR-ovi poklopih to mjesto. Da ti ispričam nešto. U toku borbi jedan helikopter je stalno, dan-noć bacao muslimanskom Petom korpusu hranu i naoružanje. Kad su ga naši oborili, u njemu su našh 22 miliona maraka, starih novčanica, namijenjenih muslimanima. Šta posle svega zaključiti? U pravu je čovek sa početka ove геportaže, Goran Miljević kada kaže da sve treba rađiti organizovanije, naravno, misleći na državu, jđl ona je ta koja najviše i najlakše može da pomogne Ijudima. Kažem Ijudima, јег je neko, izgleda, počeo više da brine o konjima, a taj neko je novinar RTS-a koji je u svojoj reportaži prikazanoj u drugom "Dnevniku" 13. VTH pitao jednog dedu cinično i podlo; "Deda, kako su konji! Jesu li im se izlizale kopite". Svako, izgleda, ima svoja merila, ah, u svakom slučaju, bezobzirno l bezobrazno, Ovi Ijudi, prognanici, video sam to iz razgovora sa njima, još uvek imaju neku nadu, a ona je poslednje što napušta čoveka.

"Imam 30 godina, ali bil] više volija da sam mrtav nego šiosamovu | sramotu doživija. Ovo se | neće tek f ako završit. Biće tu i 6 samoubistava, I vidićete"

I "Izaša sam iz I I kninske bolnlce I I saupalom Ipluća, a tamo je | ostalojošoko | 20-ak Ijudi koji fi se nisu uspili | izvuć. Vjerojatno su ih I usfaše prilikom | ulaska u Knin masakrirali. Vojskase prillkom povlačenja totalno zbunila. | Sa cjelokupnom I ratnom I tehnikom zapriječill su Ш put clvilima. To I je bila općl haos | I bježamja"

BIBLIISKIECZODUS SRBA (3): Novosadskl SPENS

18.08.1995. Svet