СРЂ

/ ■f

— ž Puk podiže Dubrovački, Kad ga teški jadi pašu, Pa isturi riječ našu: „Sveti Srgju, ne daj grgju!" Sitno d'jete od matere Taj sam usklik često čuo, Kad bi jadna od zla gore Uklinjala da je mine. Taj i danas još odl'jega Vruei vapaj b'jedna puka, Jer spomena starac blaga ' Za sobom je vidna traga Ostavio siročadi; A srdašcu nevoljnomu Jad se stiša i oblakša, Kad prokipi i na usta. To je čudo, božje čudo, Da zaborav svojim plaštom Nije i to zagrnuo. Kako mnoge druge stvari! To je čudo, pravo čudo, Ma da nema Srgju hrama, Pa ni one na vidiku Bogomolje njemu svete Navrh brda iznad grada, S čega brdo Srgj se zove. 5 ) Po tom brdu v'jekovima Skladne vile rojile se; Po tom brdu svake zgode Uzastopce stizale se; Podno brda mudri ljudi Pametno su zborovali; Podno brda pregaoci Viteški su djelovali. s ) Gdje je od prilike sadašnja tvrgjava, uo malo uiže, liavrh brda iznad Dubrovnika bješe crkviea posvećena svetomu Srgju, odakle brdu i ime. Crkviea je davno razoreua. I u gradu ispod Svete Marije bila je bogomolja posvećeua sv. Srgju.