СРЂ

7

\

V

dobrijeh prilika, a tužnome ocu svaki fias pitao novaca prijeteći mu ako mi ne pošlje, da ću se ubit. A oni tužni, diži danas, diži sutra, dok počeli i zemlje prodavat a ne bio ko da radi; tako da nakon pet godina moga življenja u Americi, umre mi tužna majka od jada. Ovdje starac zaustavi govor, čisteći suze, koje mu niz naboreno lice padahu, pak proslijedi: — „Тако sam lutao dugijeh dvanaest godina, dok mi stigne pismo bratovo, u kome mi javljaše, da je otac umro a da nije ostalo ni treći dio našega bića. Onda mi je bilo Cetrdeset godina, doba kad se više razmišlja. Smrt moga oca strese nie i duboko me gane, te odlučih vratit se kući. Dogjoh. No, jaoh! šta me dočeka! Bolje da me more proždrlo nego da moje oči vidješe šta se dogodilo! Baštine sve zapuštene, loza se svrgla, a ipak opažali da su neke naše zemlje još lijepo uragjene, pa ću da zapitam brata: — Ta ko je ono izradio tako dobro. — Ono nije više naše, odvrati mi on, ono je kupila Stane, koja se udala za Mićanova sina, pa nešto ona, nešto muž joj i djeca, umnožili imanje. — Ja ostah ko od kamena kad to čuh, i stidio sam se od svijeh onijeh, koji su me poznavali kao vrijedna i čestita sina, a sad me eto u selu rođitelji pokazuju sinovima kao zao izgled. No se nješto žlje i gore osvijestih, i promislih: Bolje ranjenu nego ubijenu, — pa se s bratom latih radnje, a nazad đesetak godina tek sam se oženio, kad sam štogod u red stavio, 110 još se hoće nmogo i nmogo. Evo ti na što me je đovelo opako društvo, a starac od šezdeset godina valja da se borim za koricu liljeba." U to podne zazvoni i ja ostavila tužna starca, a on sjede pod stablo da ruča ulomak pogače i glavicu luka.

') Kado ustupamo ve6 u prvom broju ovu rubriku žeuskom spolu. Ugledsle se i druge u ovaj rijetki primjer. (Ured.)

Marica. 1 )