СРЂ

рак sam u malo muštru naučio. Za prvoga vremena željno sam hvatao zgodu tla pišem dragoj i rođiteljima. Ali nakon mjesec dana počeli se moji drugovi sa mnom rugati, šta stojim u kazermi, šta ne idem s njima na polje" šetati, i zabavljati se. Ja se dao s njima iz početka koliko sam manje mogao, dok napokon se otresem đa je meni najmilije vrijeme prolaziti pišući svojoj vjerenici. Kad su to oni čuli, prasnuli u smijeh, pa mi posprdno kazali da i oni imaju svaki svoju vjerenicu, ali ovdje u mjestu; one im još davaju novaca, dapače jedan će na to: — Danas mi je moja mlada dohranila lijepu pečenicu i dobra vina. — Ja začugjen upitam ga, a ko ti je vjerenica? A on mi odvrati: — Bogme jedna sluškinja, koja, kad joj se gospogja šeta, gospodski me pogosti; a jednom mi reče: Znaš li, gospogja se sjetila da je u loncu bilo manje mesa, nego se kupilo, ali ja ne budi luđa odvratim joj: Moja dobra gospogjo, vi se razumijete u čipke i vezove, ali, prostite, ne znate, da meso udara u se i zgrči se kad se vari — I to pričajući mi, pucala je od smijeha. Тако slijeđilo dan po dan, a moji drugovi znali da ja imam koju paru, te kako pijavice oko mene, dok me na svrhu zaveli, pa i ja počeo igrat, piti, šetati, te se nijesam Stane više ni sjećao, dapače, kad bi mi ona pisala, bilo mi je dosadno i čitati njezina pisma, jer mi se svigjahu bedasta. Tako prošle tri godine; i ja se sav promijenio. Došao doma, a pusta motika bila mi je teška i činilo mi se nekako stidno, da ja, vojnik, do jučer s rukavicama na rukama (jer sam bio dopro do šarže kapurala) a sada s motikom; to nije mi pristojalo, nego sam se Ијеро nosio, često išao u grad i tu bacao novce u sampas. Tužna mati i Stane plakale oko mene, a meni dodijevale: kad bi mi Stane nabrajala naše nekadašnje sastanke, moju ljubav prema njoj, ja bi joj se rugao, te bi joj po vojničku zavikao ruhig! Tako bijahu prošle četiri godine iza moga povratka kući, a na dobro ne okrenuo. U večer moji bi molili po običaju rozarije a ja kao kamen; i ako sam nekad i ja molio. Tužna mi majka videći moje slabo ponašanje prekrstila bi se, te bi rekla; Bože, prosvijetli nra dušu i pamet! — Nakon četiri godine takoga života odlučih put Amerike. Moji me kumili, plakali da ne idem, i zebli ko će onda imanjem vladati; otac već star, nego me okupili da se ženim i da ostanem; ja se naljutio i osjekao da se ne ću ženit, da je Stane slobodna a da ja idem u svijet. — Tako i učinih. Eh! crne pameti! Došo u Ameriku te stao goniti isti život i još gori, jer sam imao