СРЂ

— 143 —

„0 .Janice" zovnu je .Tele njiova, ,.jesi li? mi idemo". „Eto me, o", ođazva se .lanica. Brzo pokupi u naručje nešto grana, pa „Zbog'om, Antune!" Jaranice je pocekale, ilok se i ona uprtila, te onda put doma. „Л vigji ti moje Janice" dočeka je otac na vratima. „Је li ti teškoV liiće jadna; zašto si tako veliko breme uprtilaV Nije li ti bolje bilo, da u dvaput doneseš, veto u jedanput 0 malo da ti ne zaboravih kazat, da dogješ k meni gore na pod. Nije baš o glavu. Počini malo, pa kad hoćeš. Naći ćeš me gore Znaš, sinko, da ti je ćaća star — hoće nm se što vruće — primakni ibričić pri oganj, pa ti tvomu staronm ispeci kavu. Tako moja, tako! Bog mi te živio!" Poslije malo Janica stupi na pod, noseći ocu krinčicu kave. ,.A-(h)a, tako, ćeri moja", otac će; „pazi ti tvoga staroga, Sjedi malo, pa da se porazgovorimo!" Janica posluša okrenuv se od njega, da joj ne opazi kako se žari u licu; tražila je stočić. Taj njezin otac, to je soho zlato, to je zrno biserovo. Vigji ga kako je samo gleda; sad će je popit očima. L'živa glcdajući tu svoju granu. Punana, čvrsta, rumena, ah! andio ljepote. Da je išteš, ne bi joj našao slike i prilike u devet sela. Svoj bi život časom pregorio' za nju, za svoju Janicu. Puna su ga usta milinja prama njoj. Najednom problijedi. Dok je gledao i razgledao, bio zaboravio zašto je zvao. Ta kadro je to njegovo lijepo dijete, da mu i najveću žalost ublaži. Njezino srce, njezina duša, glava i sva o sva, dio je njegova srca, njegove duše. Onaj skitalica stavlja ga na niuke. Otrovaće um jedinicu; ubiće njega i svu kuću. Uh! kako je teško bilo jadnome starcu, liad joj suznijem okom progovori: „Ја sam otac, ne dam te. Ja mogu, ja sam dužan, Bog bi me pito. Ne, ne ćeš ti tvomu ocu posjeć, je 1'deV Pa ja ne dam. Ne ću da prokuneš materino mlijeko, i očeve kosti." Janica protrne; proli krupne suze niz ožarene jabučice, udarile je očine riječi baš u srce. Kroči bliže k ocu i ogrliv ga zavapi: „Nemoj, ćaća, čupaš mi srce! Ja te ne ću ostavit. Sto mi god rcčeš, učiniću. Teško mi je, jer ga !" „А što, već ti je srce ugrabio!" udari se otac rukom po naborenom čelu, i ako je stari Konavljanin, te ga ni najgroznija smrt, ni najviša nesreća ne bi tako kosnula, Ne mogao se uzdržat već oborio suzama.