СРЂ

— 184 —

ZABORAVLENI OBILIĆI I z kniga starostavnih od Stevana Sremca. „Svako brdo zemle ove divne, Eoda moga Golgota je strašua". GLAVA PRVA Sultan se okreuu ua Buiffa prijeteći ratocu, ako mu se ne ustupi Smederevo i još neki drugi gradovi. L. Kov aee vić. l^eta gospođna tisuću če-tiri stotine pedeset četvrtoga bješe vedrije i veselije na dvoru staroga despota Đurđa u Smederevu na tihom Dunavu. Bješe Đurađ učinio mir sa silnijem sultanom Mehmedom Čelebijom, i mirne duše ostavi bijelo Smederevo i sa podružjem svojim, gospođom Jerinom, prebrodi Dunavo i ode u Ugarsku, a ostavi da u gradu bdije do negova povratka šure mu Toma Ivantakuzen. Vedra čela i mirne duše odmaraše se bezbrižno Kantakuzen i gospoda smederevska i ostali bojni drugovi, i napaćeni narod, poslije silnijeh bojeva i strašnijeh dana. Ali dani mira bjehu izbrojani Đurđu i narodu negovom, i primicahu se kraju. Mehmedu bješe vjera na koljenu, i silni Turčin zavarao bješe mirom Đurda dokle ne osvoji Carigrad. — Ali nesite če^usti osmanlijske ne zajaziše se osvojenem slavnoga grada, ni bogatijem plijenom dobivenijem, ni silnom krvlu hrišćanskom prolivenom; zinu hala osmanska i razjapi strašne čejusti svoje na Durda, zemju i narod negov. Posla Mehmed Celebija čauša svoga na tiho Dunavo, u bijelo Smeđerevo na tihom Dunavu Đurđu despotu: da mu zatraži Smederevo a da nra ponudi za n Kosovo P o J e i Sredac grad. Ne nađe čauš doma Đurđa, koji bješe u Ugarskoj radi hrišćanskijeh poslova. I kada reče gospoštini srpskoj, radi čega ga pošla gospodar, odgovoriše mu, da Đurđa despota nije doma, a da mu bez nega ne mogu odgovora dati. Cekaše čauš trideset dana; ali ne dočeka ni Durđa ni odgovora, i vrati se natrag.