СРЂ

— 215 —

15

Posledni vatromet i vesela igra u jednom djelu. LICA: Grofica Zorka Baron Vojslav (Krunić) Savka, sobarica grofičina. Prizor se đogatta u lettaku grofioinu. Lijepo namjoštena soba, peć užežena, ura i ogledalo na peći; prozor na lijevoj strani slušalaoa. Večer je. PRIZOR I. Savka i baron Vojslav. Savka: Uospođa je baš sada objedovala, idem da joj javim da ste došli. Baron: Pusti je, nemoj, pusti je. U toliko ja ću se osušiti. U oktobru mjesecu ovaka nevjera! Dažd, grad, vjetar da ponese! Očekuje li koga večeras gospođa grofica? Savka: Ne baš nikoga; dapače malo prije reče mi: Bojim se da večeras ne će niko od našijeh susjeda doći. Baron: No, jesi li ti baš sigurna da je ona rekla: „bojim se" a ne: „nadam se". Savka: (nasmjehujući se) Dakako da sam sigurna. Baron: E pa onda ne žalim što sam po mraku jezdio na konu pun četvrt sata, i štq o dlaci vrat ne slomih. Ti mi se klanaš (Savka se klana) mjesto tvoje gospođe, tako . . . . Ali ne razumiješ da sam to rekao udvornosti radi? Savka: Ob! razumjela sam vrlo dobro ; nadajte se večeras lijepom kolaču od moje gospođe za te laskave riječi. Baron: Kakvu kolaču? Danu da čujem!! Savka: Evo gospođe. PRIZOR II. Grofica: Ob, barone! Zgodno li me večeras iznenadiste vašijem dolaskom! Ivako ste mogli doći s ovako strašnijem vremenom, (sjeđaju) i po ovako grdnijem putima!