СРЂ

— 186 —

hareme gadnijeh nevjernika! Glave ćemo naše složiti na bojnom polji za svetu vjeru, za bijele crkve i svete manastire, i za tebe svijetlu krunu našu, sijeđi Đurđe gospodaru! Tako reče poklisar krajišnika vojvode, viteškoga SkobaUća, i ode iz bijela Smedereva put grada Vraiia. GLAVA DRUGA. „Sami Turei tako pripovijedaju, da od kako žive, nije se би!о nikad za taku bitku od tako malo Judi protiv tako velike sile". J^etopisi Turski od Mih. Konstantinovića') A ona srpska vojska, kojoj bješe vojvoda mladi Nikola Sko1) a l i ć prva se sukobi s Turcima. Bujni mlađani SkobaUć ne mogaše dočekati ni odgovora od gospodara svoga despota Đurđa, već razvi bojne stjegove i dade znak bojnijem trubama i rozima, prekrsti mačem po zraku vojsku svoju, i udari na Turke u Dubočici, kod Bane što je blizu grada Vrana. I bi boj velik i krvoproliće veliko. I nadvali srpska sila, Mačevi srpski pokosiše mnoštvo Turaka i znamenite gospode liihove. 1 rpe lešina pokriše bojno pole, kao spajeno snopie što pokriva nive pod rukom i srpom složne mobe u petrovske i ilijnske tople i žarke dane. A jedan iznese glavu i pobježe iz pokoja, obuče kona u bijelu pjenu i stiže Mehmedu Čelebiji, koji stajaše s golemom vojskom kod Žegligovskogpola u zemU Kostadina Dejanovića (Bega Kostadina, milog pobratima Kralevića Marka). Stiže, pade ničice pred Mehmeda, položi sabju svoju pred noge caru, i reče: — Gospodaru vaselene! Dopusti robu tvome, da živi samo dotle, dokle ti griješna usta liegova ne ispričaju strašnu vijest i dosle nečuvenu porazu vazdašnijeh pobjednika, pravovjernijeh bojnika tvojijeh! . . . Robovi tvoji hudi osramotiše vazda sjajno lice tvoje. Mač nevjernički pokosi mnoštvo pravovjernijeh, napoji ih mučeničkijem šer-

') Mihajlo Konstantinović Srbin v/ Ostrviee, oeeviđac, opisao je te dogactaje oko 1490.