СРЂ

— 188 —

b o m! . . . I evo čuj me, raneni viteže, što ću ti reći: Kunem ti se u sedam musafa, što vjerujemo mi Muslomani, da koliko žalim moje izginule Ui'le, toliko bi mi još većma žao bilo kada bi i tebe 1110rao poslati za nima", jer se dižeš visoko među tijem nevjernicima kao mirisavi zambak među trnem! Pokloni mu se smjerno na te riječi sužaii Skobalić, i tužno obori oči u zelenu travu, očekujući dale riječi pobjednika Mehmeda. A Celebija završi: — Znam junaštvu pravu cijenu, i žao mi je da krvnikova pala odrubi danas junačku glavu tvoju . . . — A ti mi skini lance s ruku i daj mi mač u ruku, — da junački na megdanu s tobom ili s kojijem tvojijem poginem!... Da ukrstimo mačeve! reče Skobalić, — Uzaman ukrštate mačeve, — Krst vam ne pomaže! Nama su zapisane u kiiizi sudbine zemle i narodi svi što su pod suncem!.. . Rekoh ti, da znam junaštvu pravu cijenu; za to primi pravu vjeru, i bićeš prvi do mene, među viđenima najviđeniji. A Skobajić diže tada ponosito glavu i reče: — Rodio sam se kao Hrišćanin, kao Hrišćanin ću i umrijeti; odnijeću krst stradana svoga na Golgotu! . . . Dušu da spasem, polažem glavu svoju! I kada sve priinaml,ive riječi i obećana ne primamiše, a prijetiie ne zastrašiše viteškoga Skobajića i sijedoga mu strica, zapovijedi Mehmed, da se udare na miike. — Obojica stegoše junačko srce i izdržaše muke. Tada ih oholi pobjednik opet đozva preda se, i pozva ib još jednom, da prevrnu vjerom. A izmučeni Skobalić mu reče: — Šta su kratke muke ove prema vječnijem mukama pakla, i obećana tvoja u kratkom zemnom životu, prema nebesnijem vječnijem blaženstvima, koja nas čekaju u rajskijem nasejima!? 0 Mehmede! Bog je napustio bijede na nas, na stađo svoje, radi grijehova otaca našijeh, i ja ih rado i lako ispaštam! . . . Ne ću turban, trnov vijenac miliji mi je i lakši mi je! Nabra čelo Celebija Mehmed i zapovjedi da ih vrgnu na kolac. I dva mučenika, dva Skobajića, ispustiše mučeničke duše, svoje, junački kao na bojnom poju.