СРЂ

— 377 —

Posledrii čas u školi. Pripovijcsf jeclnog malog Elzašanina. Alphonoe Daudet. - Toga jutvii l)io sam so odviše zadocnio za školu i bojao sam sc jako Ла ис budcm lcaran, tijcm prijc što nam jc gosp. Ilaincl javio da ćc nas pita.t.i o participiuia, a ja o nima nijcsam znao ni bijclc. Dolazilo mi je čak da nc odem u školu, nego da jurnem ncgdjc u pole. Dan je bio tako topal, tako vcdar! Mogao si čuti kosovc gdjc zviždc tamo na proplanku šume, a onamo opct, na livadi Ilippcrtovoj, iza strugarnicc, Prusc kako činc svoja vojnička vježbana. Sve me je to mnogo više mamilo ncgo pravila o participima, ali ja bijah ipak toliko snažan da se tome oduprcm, te brzo otrčah u školu. Prošao pored općine, ja vidjeh da ima svijeta pred onom malom rešetkom gdje stoje obznaue. Već dvije godine tu nam se objaфји sve one nemile vijesti, izgubjene bitke, rekvizicije, zapovijesti iz komande, i ja se s toga zapitah, ne zaustavjajući se: „Što li to opet može biti?" U to, kako sam trčao preko pijace, kovač Wachter koji je baš tarta čitao obznanu sa svojijem šegrtom, doviknu mi: ,.Ne žuri toliko, dijete; uvijek ćeš na vrijeme stići u školu!" Ja promislih da mi se on ruga, i uđoh sav zadihan u maleno dvorište gosp. Hamela. Prije toga, kad god bih čas počinuo, bila bi velika buka, koja bi se čula još s ulice; tu su se vadile knige iz skamija i bacale unutra, svi đaci su na glas čitali lekciju držeći zapušene uši da bi sto boje naučili, a veliki lenir učitel,ev lupao je po stolu: „Mir, mir!" Ja sam se uzdao da će me ta buka spasti da me niko ne vicli kad uđem u skamiju, ali je baš toga dana svc bilo mirno kao <la je nedjeja u jutro. Ivroz otvoren prozor vidio sam svojc drugovc kalco već svi lijepo sjede, svaki na svomu mjestu, a gosp. Hamcl šeta po sobi sa onijem strašnijem gvozđonijcm lcnirom pod pazuhom. Možetc misliti kako sam sc zacrvcnio i uplašio!