СРЂ

— 378 —

ЛН se nijcsam imao razloga plasiti. Gosj). Tlamel jtoglcda mc boz ikakvc srcbc i rcčc nii sasvijcni t)lago: ,,Idi brzo na mjcsto, mali moj FranCc; mi smo mislili počcti bcz tcbe". Ja opkoračili skamiju i sjecloh odmah na svojc mjcsto. 'Гск taila, kad sam sc malo povratio od svoga straha, ja primjetih da naš učitej ima onu lijcpu zelenu redengotu, tino nabranu čipku na grudima, onu izvezenu crnu svilenu kapicu što jc imao samo u danc kacl dolazi nadzornik ili kad sc dijcle nagrade. U ostalom, cijeli čas imao je nešto naročito i svečano. Ali mc jc liajvcćma začudilo što sam vidio u dnu sobe, u skamijama koje su iuače bile uvijek prazric, naše se\anc kako sjede mirni kao i mi, staroga Ilausera sa trorogijem šeširom, nekadašneg predsjcdnika općine, nekadašneg ]iismonošu, i'još druga lica. Svi su oni izgledali žalosni; a Ilauser jc donio stari nckakav bukvar izjeđcnijeh korica po krajcvima i držao ga otvorena na ko\enima, a metnuo na ri svojc velike naočari. Dok sam se ja svemu tomu čudio, gosp. Hamel popc se na svoju katedru pa, istijem blagijem i ozbUnijem glasom, kojijem nii bijaše progovorio, reče: „Djeco moja, ovo je pošjedrii čas što vam činim. Zapovijest je došla iz Berlina da se od sada predaje samo riemački jezik u školama Elzasa i Lotringije . . . Novi učitel, dolazi sutra. Danas je vaš pošjedrii čas franceskog jezika. Molim.vas, buditc pažjivi". To nekoliko riječi prenerazi me. To li je dakle ono što sujavili u općinskoj obznani, prokleti da su! Pošjedrii čas iz franceskoga! A ja sam jedva znao pisati! Ja ga dakle nikada nc ću naučiti! Nikad ga ne ću znati više nego sad! Kalco mi je bilo krivo št-o sam toliko vrijeme bacio uzaluđ, što sam tolikc časove propustio samo da tražim gnijezda tičija ili da se klizam po Saari! Моје kriige koje su mi malo čas bile tako dosadnc, tako teške za nošene, moja gramatika, sveštena povjcst, čiriahu mi sc sad kao stari prijat.eji, koje će mi biti vrlo mučno ostaviti. Tako isto i gosp. Ilamel. Pomiš|ajući da će on otići, da ga ja nc ću više vidjeti, ja sam zaboravjao na kazne, na packe. Siromah čovjek! Eto, u čast, tog pošjeducg časa, obukao jc 011 ono lijepo praznično odijelo, i sad tek razumijcm što su oni stari sc^ani došli 11