СРЂ

— .379 —

šl;olu i posjodali u dnu sobo. To kao da jc. /,načilo da su oni žalili što čoš("'o nijosu dolazili u školu. To se još činilo da su došli da /alivale našenm nčite^u na negovom četrdesetgodišnem trudu i radu, ј da nčine pošlednu počast otagbini, koja je propadala. Tainan sam ja to premišjao kad čuli da mene ]>rozvaše. Na liiene je došao red da govorim lekciju. ()]i! što na svijctu nc bih iiio dao samo da mi jc moći izgovoriti u eijelo ono zloglasno pravilo o participiina, i to sasvijem glasno, sasvijem jasno, bez pogreške! Ali se zbunih još kod prvijeh riječi, i ostadoh stojećki klateći se u skamiji, sa očima punijem suza, nc smijući dići glave. Samo fcuh gosp. Hamela kako mi govori: ,,Ne ću tc psovati, moj mali Franče, dosta si i tako kažnen. Eto ti čeinu to vodi. Svakog dana kažeš: ,,Eh! pa imam vremcna. Naučiću sjutra". Pa eto vidiš šta se desi ... Oh! to i jeste najveća ncsreća našega Elzasa, što smo mi odlagali naše učene nvijek za sjutra. I sad oni onamo imaju prava da nam kažu: „Šta! Vi kažete da ste Erancezi a ne znatc ni govoriti ni pisati franceski! . . ." Ali, ne boj se, jadni moj Erančc, r.ijcsi ni ti пајкпуЦ. Svi mi imamo mnogo i mnogo čim da sebe okrivjujemo. „Vaši roditeli nijesu polagali na to da vi štogod naučite. Oni su više vojeli, kad vi raditc zemlu ili potapate konop|u, pa irn doncsete koji groš. Га zar i ja sam nemam čim da sebe okrivjujem? Zar vas nijesam toliko puta poslao da mi zalijevate baštu u mjesto da učitc'? A kad mi se prohtjelo da lovim pastrmke, zar mi je bilo tcško pustiti vas kući? ..." I poslije, riječ po riječ, pa gosp. Ilamel poče nam pričati o franceskom jeziku, govoreći kako je to najjepši jezik na svijetu, naj jasniji, najboji; kako treba da ga uvijelt čuvamo i nikada ne zaboravjamo, jer, kaže, kad jedan narod padne u ropstvo, dokle god drži svoj jezik, to je kao da drži kjuče od svoje tamnice. Poslije uzc gramatiku i poče predavati što je bilo na redu. Meni jc bilo čudno kako sam sve razumijevao. Sve što je god govorio, činilo mi se Jako, vrlo lako. Ali mi se činilo i da nikad nijesam tako pazio, i da ni on nije nikad tako strpjivo objašiiavao. Rekao bi čovjek da je ova dobra duša htjela, prije 110 pode, da nam preda cijelo svoje znaiie, da nam ga ulije u naše glave odjedanput. Kad smo svršili gramatiku, predosmo na pisane. Za taj dan gosp. Hamel nam je spremio sasvijem nove primjerke za krasnopis,